Svako djetinjstvo je lijepo, ima svoje bajke, priče, romane, tako da na to gledam u globalu. Djetinjstvo moje generacije bilo je srećnije jer u to vreme nisu postojali kompjuteri, pa smo razigravali maštu, za razliku od današnjih klinaca koji se više druže s mašinama nego sa svojim vršnjacima. To je neka nova vrsta drugarstva u kojoj nema klinačke etike. U moje vrijeme ulica, park, pa i poljanče mogli su nečemu da nas nauče. Drugovi su, naravno, bili nešto što je najvažnije u djetinjstvu svakog živog bića.”
Glumac je otkrio i kada se prvi put zaljubio.
– Mi kao djeca nismo imali igračke i druge propratne rekvizite, kao što su lopta i trotinet, ostalo nam je da raspirujemo maštu i da se od malih nogu zaljubljujemo u školske drugarice. Svako od nas bio je vitez koji se borio za nečiju maramicu. Ne znam tačno kad, ali sjećam se da sam kao klinac vrlo rano počeo da se zaljubljujem, s pravim patnjama. Bio sam ostavljan više nego što sam bio voljen, ali to sve spada u istoriju ljubavi.”Da li ste vi Krstaš ili Čuburac?” Tu postoje razne verzije. Od 1970. živim na Čuburi, ali u stvari sam Krstaš. Krst, ne samo onaj Crveni, već i onaj stari, Vozarev krst, na samoj je granici. Asocijacija koja mi prva pada na pamet jeste klub Radnički koji je bio žila kucavica Krsta. Kuća u kojoj sam živio bila je na pedesetak metara vazdušnom linijom odatle. Tako da ja jesam Krstaš, ali ima, naravno, i skeptika koji tvrde da se kitim tuđim perjem, mada se osjećam kao Krstaš. U tom kraju su i dalje moji prijatelji iz dejtinjstva, oni nemaju veze sa poslom kojim se bavim i kad hoću da se opustim, ja tražim njihovo društvo.”
– Najbliže sportsko društvo bio je Radnički, a tu su se trenirali boks, košarka i neke borilačke vještine. Najbliži fudbalski teren bio je Obilić, a to je za nas klince bilo daleko. Boks je tada bio u ekspanziji, imao je ogromnu publiku, a mi djeca svoje idole boksere i često smo išli na mečeve. Ko god je rođen tu u blizini, sigurno je malo okusio i ring i rukavice.”
Gaga je tada otkrio i šta ga je navelo da počne da se bavi glumom.
– Sve je počelo još u osnovnoj školi kad su me, da tako kažem, otkrili kao glumca. Još tad sam učestvovao u raznim priredbama. Dobro sam čitao, mnogo sam voleo srpski jezik, a kasnije i književnost, tako da su mi nudili recitacije, skečeve… Poslije sam bio i član kulturno-umetničkog društva, i tako je nekako sve počelo. Bez završene srednje škole, s nepunih 17 godina, polagao sam prijemni na Akademiji i primili su me, na veliko čuđenje mojih roditelja. Tako da sam uštedio dvije godine školovanja, za koje ne smatram da bi mi bile nepotrebne, ali pošto sam poslije fakulteta brzo počeo da radim, nisam osjetio neki nedostatak što sam propustio veliku maturu.”
– Akademija je sama po sebi zanimljiva jer na njoj ne važe sva pravila kao na ostalim fakultetima, tako da je cijelo školovanje za mene bilo jedna velika anegdota. Uvijek ću se sjećati fakultetskih dana, svi smo se dobro osjećali i lijepo družili, a gluma, između ostalog, i jeste druženje.” Koje je bilo vaše prvo filmsko ostvarenje?
– Svog prvog filma uvek se rado sjećam. Prije moje prve glavne uloge u “Kad budem mrtav i beo” igrao sam već u dva filma. Jedan, “The One Eyed Soldiers”, bio je u koprodukciji s Italijanima i Englezima i radio se u Avala filmu, koji je tad bio gigant u evropskom smislu. Igrao sam gangstera koji govori engleski jezik i to je u stvari bio moj prvi film. Tad sam prvi put otišao preko granice, bio sam u Rimu u velikom poznatom studiju Činečita. Odjednom sam s prvim filmom zaplivao u velike vode. Nakon toga uslijedio je film “Djeca vojvode Šmita”, priča o sedmorici momaka i isto toliko djevojaka koji se nakon dugo vremena opet sreću. U tom filmu me je zapazio Žika Pavlović i ponudio mi ulogu u “Kad budem mrtav i beo”. To je bio ulazak na velika vrata i početak moje karijere.”
Nikolić se oprobao i u ulozi voditelja.
– Poznato je da nisam neki sluhista, niti sam muzički obdaren, ali sam bio dovoljno lud, drzak i bezobrazan, pa sam prihvatio ponudu koja je u to vrijeme bila nevjerovatna. Maksimetar je prva emisija koja je išla uživo, u studiju je bilo mnogo mladih ljudi koji su bili spremni na sve i nikad se nije znalo šta može da se očekuje i kakva će biti njihova reakcija. Ja sam bio taj koji je trebalo sve to da vodi, organizuje i po potrebi smiruje. Danas se ne bih ni usudio na takav posao, ali mi je u sjećanju ostao kao jedno korisno iskustvo, jer sam tad imao prilike da upoznam mnoge poznate glumce, pjevače i muzičare, i ta prijateljstva održavam i danas.”
– U to vrijeme bio je aktuelan talas francuskog filma, cinema verite. To je za mene i moju generaciju bilo zanimljivo i svi smo s oduševljenjem gledali te filmove. Poslije ovog talasa počela su velika interesovanja za film i svi smo se usmjeravali u tom pravcu. Pojavili su se Belmondo, Delon, kao i ostali poznati francuski glumci i glumice koji su nam svima bili najveći uzori.”
Glumac je jednom prilikom imao problem sa naplaćenim računom.
– To je bilo u vrijeme Kose, a to nije bila samo pozorišna predstava, već i način življenja i mišljenja. Hipi pokret imao je nešto pozitivno, dobro i pacifističko. U to vrijeme mnogo smo putovali, imali smo brojne turneje uz koje su išli i honorari, ali na kraju dana morali smo da platimo i hotel. Pošto smo mi taj novac potrošili, sjećam se da smo morali četvoronoške da puzimo da bismo prošli pored portira i pobjegli. Naravno, stigao je telegram koji je glasio: “Ovi vaši nisu platili hotel”, a mi smo se siti ismijali. Nakon toga su nam ukinuli dnevnice.”
Gaga Nikolić i Milena Dravić upoznali su se na snimanju jednog filma, zavoljeli su se i nikada se više nisu rastali do kraja života.
– Na snimanju filma “Horoskop”. Ona je tad već bila popularna, a meni je to bio, čini mi se, treći ili četvrti film. Tad sam prvi put vidio Milenu Dravić uživo. Bilo nas je petorica momaka koji su igrali velike uloge, a ona je igrala jedinu žensku ulogu u filmu. Na snimanju smo se sprijateljili. Bilo je to jedno veliko druženje, a kasnije se rodila ljubav.”
– Kad sam joj prišao, imao sam utisak da mi je to stara školska drugarica koju dugo nisam vidijo ili neka devojka iz kraja koju poznajem ceo život. Upravo u tome je njena prava veličina. Osvojila me je svojom neposrednošću i normalnošću, uprkos velikoj popularnosti koju je već tad uživala. Mogla je da se ponaša kako hoće i niko joj ne bi zamjerio, jer je već tada bila jedna od naših najvećih zvijezda. To je nešto čime ona plijeni i osvaja.”
– Više se ni ne sjećam kako sam je zaprosio. Vjerovatno je to bilo nešto u dvije-tri riječi, pošto ne volim mnogo da pričam.”
Glumac je tada pričao i o njihovom vjenčanju.
– Vjenčanje je bilo simbolično. Vjenčali smo se 1971. godine, na snimanju novogodišnjeg TV filma “Kako su se voljele dvije budale”, po tekstu Duška Radovića, u režiji pokojnog Ace Đorđevića. U pauzi između snimanja, tražili smo dodatnih sat vremena, otišli u Opštinu Vračar i sklopili brak.”
– Teško je opisati našu zajednicu, ali mislim da je sve u granicama normale. Kao i u svakom braku, bilo je trzavica i svađa, kao i lijepih trenutaka. Ne znam da li je olakšavajuća ili otežavajuća okolnost što se oboje bavimo ovim poslom, pa smo često bili razdvojeni. Ona bi snimala na jednom, a ja na drugom mjestu tako da smo imali prilike da se uželimo jedno drugog. To što se bavimo istim poslom ponekad može da bude i minus, ali mi smo uspijevali sve to da prebrodimo.
Njih dvoje dijelili su savjete jedno drugome, kada je gluma u pitanju.
– Naravno. Moram priznati da Milena više traži savjete, ali ne zato što ja mislim da meni nisu potrebni, već zato što u kući ne volim da pričam mnogo o poslu. Milena je mnogo ažurnija, veći je štreber od mene i često traži moje mišljenje o nekom scenariju. Ja to ne praktikujem, već samo izjavim da počinjem da snimam. To, naravno, ne znači da u nekim ključnim momentima ne tražim savjet od nje i to ne samo u vezi s poslom, već i u nekim drugim životnim stvarima.”
– Milena je poslovno dobar partner kakvog bi svaki kolega poželio. Privatno je dobra koliko i poslovno, ali zavisi iz kog ugla se gleda. Ponekad je kao i sve žene posesivna, ali sve je to u granicama normale.”
– Kad je dvoje ljudi uspešno u poslu, naravno da ima onih zavidnih, pa čak ni publici jedno vreme nije bilo svejedno, ali sve to treba unijeti u kalkulaciju kad se radi o braku javnih ličnosti. Moj savjet kolegama koji su u sličnoj situaciji glasi: Budite pametniji od tračeva i jednostavno živite svoj život.”
Gaga je tada otkrio i svoju formulu za uspješan brak.
– Uvijek moraju da postoje tolerancija i razumijevanje, pa onda sve ostalo. Za brak koji traje duže od 30 godina, može da se nađe više razloga da se on prekine, nego da opstane. Smatram da je najlakše nešto presjeći i završiti, mnogo je teže boriti se. Ponekad i mala svađa može da osvježi dan. Ponekad je potrebno biti i ljubomoran jer je i to jedan od pokazatelja ljubavi, samo što ja nisam to pokazivao. Što se nekih svađa tiče, Milena je uvijek bila glasnija, ali je i brže praštala.”
Kako Milena i on nisu imali djece, glumac je tada otvorio dušu i na ovu temu.
– Biti roditelj je jedno iskustvo i nešto što je potrebno svakom živom biću zbog nastanka vrste. Smatram da je to što nemamo djecu veliki nedostatak, ne mana, ali jednostavno je tako. To nam daje šansu da svu djecu gledamo kao svoju. Mi imamo našu malu nećaku Ivu. Ona nam je nadoknadila sve ono što mi nismo imali i oko nje se okreće cijeli naš svijet.”
Na kraju razgovora Gaga je opisao sebe.
– Ja sam kolerik, od onih sam koji se brzo pale, ali se istom brzinom i gase. Nisam negativan, ni zao. Mislim da je sa mnom lako korespondirati. Trudim se da budem što bolji.”
Inače, čuveni glumac Dragan Nikolić preminuo je 2016. godine, dok je njegova supruga i koleginica Milena Dravić umrla 2018. godine, prenosi Alo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu