Ali odmah pored, uzdignuta visoko da bi svjedočila ponosu, visi poderana, izblijedjela i zapuštena trobojka. Srpska zastava, simbol identiteta, borbe i opstanka, ostavljena je da je vjetar dere, sunce izbjeljuje, a kiša kruni. Kao da je sve ono što ona predstavlja zaboravljeno.
I dok kamen čuva imena junaka, platno koje je trebalo da ih ponosno prati u vječnost, postalo je simbol nemara.
Zar zaista niko od onih koji prolaze pored ne vidi da te zastave ne stoje uspravno i dostojanstveno? Zar niko ne osjeti bar malo stida dok gleda kako simbol za koji su životi dati polako propada?
Jer, nije ovo samo komad platna. Ovo je pitanje poštovanja. Prema borcima, prema istoriji, prema samima sebi.
I nije dovoljno podići spomenik. Nije dovoljno jednom godišnje zapaliti svijeću i položiti vijenac. Sjećanje se ne njeguje samo riječima, već djelima, a prva među njima je briga.
Ko je zadužen da o ovome brine? Gdje su oni koji se kunu u patriotizam? Znate, ne treba mnogo. Tek nova zastava, novi konopac, pet minuta truda. Previše li je?
Ako ne možemo da održimo ni zastavu, kako da se nadamo da ćemo sačuvati išta drugo?
Neka nas sram bude, ako nas ovo ne zaboli.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu