Zvonila su tog septembarskog dana, svjedočeći i obznanjujući liturgijsko vjenčanje Tamare Škorić (24) i Miloša Radivojevića (27). Bio je to i dan dugo iščekivane liturgije u ovoj drevnoj srpskoj svetinji.
Srećom ozarena lica njihovih roditelja, braće i sestara, kumova, kao i arhimandrita Mihaila (Tošića), igumana Manastira Svetih arhangela i jereja Vladana Vukomanovića. I freske, i one su uzvišeno radosne, blistale svom svojom vanvremenskom ljepotom, onom koju ni vatre strašnih pogroma i skrnavljenja nisu mogle da zasjene.
Upoznali se u Švajcarskoj, vjenčali u Prizrenu
U Prizren su Tamara i Miloš došli iz Lugana. On je rođen u tom švajcarskom gradu, a Tamara je Beograđanka, koju je u 18. godini, školovanje iz Šeste beogradske gimnazije preko SAD dovelo u grad podno Alpa. Mladu, uskoro mastera arhitekture, i mladoženju, po zanimanju fizioterapeuta, spojio je susret kod zajedničkih prijatelja. Počelo je od druženja, pa preraslo u ljubav krunisanu crkvenim brakom u gradu Miloševih pradjedova… Mnogo Radivojevića se vjenčalo u Prizrenu, ali je on prvi koji je bračni zavjet pred Bogom dao u crkvi, čijoj je ljepoti gnijezdo u zenici svakog našeg oka.
– Znali smo da ćemo se vjenčati u Bogorodici Ljeviškoj. Svim srcem smo to htjeli i željeli. Milošev tata Slaviša je Prizrenac, a Miloševa baka je živjela odmah pored Ljeviške. Bili su tu još neki razlozi našeg odabira mjesta vjenčanja. I grad na Bistrici i ova svetinja imaju posebno mjesto u našim srcima. Crkva pogotovo, kao simbol vaskrsenja, jer harana je i spaljivana više puta, ali uvijek bi ponovo zaživjela – rekla je Tamara.
Bogorodicu Ljevišku su prvi put zajedno obišli kada je i Tamara, takođe, prvi put, prije tri godine, sa Milošem došla u Prizren.
Vjenčali se u tradicionalnoj nošnji
– Razmišljali smo dugo o odjeći koju ćemo imati na crkvenom vjenčanju. Htjeli smo da bude nešto jedinstveno, sa motivima starih srpskih nošnji iz prizrenskog kraja. Pronašli smo prvo Milošev detalj za okovratnik košulje i po tome izradili i moj crveni “jelek”. Zlatovez na njemu, kao i na Miloševoj košulji, rađen je u Prizrenu – otkrila je Tamara.
– Bilo je to prvi put i da je posjetila Kosovo i Metohiju. Obišli smo tada mnogo, ali je Ljeviška na nas ostavila poseban utisak i u našim srcima dubok trag. Od tada idemo svake godine. A, ja… Ja stalno čujem zov predaka, ljubav prema rodnoj grudi odmalena crpio sam od oca Slaviše, djeda Momčila, pradjeda Krste… Ne prođe godina, a da ne dođemo da obiđemo Prizren, Sredsku i Sredačku Župu. I u Beograd dolazimo vrlo često. Tu je Tamarina porodica. Zapravo u Srbiji su nam rodbina, prijatelji i – srce – priča Miloš.
Svake godine dolaze u Prizren
Dušanov grad i srpske svetinje u njemu zadivile su i Tamarine roditelje i njenog brata blizanca Lazara, koji su povodom vjenčanja svoje kćerke i sestre, takođe, prvi put kročili na Kosovo i Metohiju. A, Milošev brat blizanac Dušan, stariji brat Lazar i sestra Milica, iako žive u Luganu, stari su Prizrenci. Ovaj put svi su u svoj grad došli ranije da pomognu roditeljima da obave sve pripreme za svadbu i dočekaju prijatelje i kumove.
– Sa igumanom, ocem Mihailom i bratijom Manastira Sveti arhangeli, u stalnom smo kontaktu i svake godine kada dolazimo u Prizren idemo da ih obiđemo, pomognemo im koliko možemo i da budemo sa njima. Velika nam je podrška oko cijele organizacije vjenčanja i svečanog ručka koji je potom priređen u ovom manastiru, bio otac Mihailo. Pjevali smo, pričali, veselili se… Presrećni smo što smo u Prizrenu i dvije njegove velike svetinje mogli da okupimo naše porodice i nama drage ljude, jer nam je oboma Prizren uvijek u srcu – iskren je Miloš.
Na svadbi bilo 350 zvanica
Svadba, za 350 zvanica, sedmicu kasnije, kako su nam ispričali, upriličena je u jednom beogradskom restoranu. Mladenci su svim gostima poklonili sliku sa vjenčanja u Prizrenu. Prethodno, u februaru, građansko vjenčanje su obavili u Luganu, u krugu porodice, prenosi Blic.
Fotografije sa Tamarinog i Miloševog vjenčanja “zapalile” su društvene mreže u Srbiji, Republici Srpskoj, Crnoj Gori, u srpskoj dijaspori… A, evo, i dva mjeseca kasnije, još “gore”. Nešto je u njemu bilo posebno, uzvišeno, kao da je neka čudesna iskra, neki zrak jake svetlosti obasjao srca svih koji su ih vidjeli. Trenuci za pamćenje i u Ljeviškoj i oko nje, ali i u Manastiru Svetih arhangela. Pregršt emocija, ljubavi, vjere, nade, osjećaja da svi ma gdje da su tu pripadaju i da će Prizren biti grad Tamarinih i Miloševih potomaka…
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu