Sudbine

(VIDEO, FOTO) Rodio se MANJI OD ČOKOLADE i sa minimalnim šansama da preživi: Priča o Marku (24) iz Banjaluke i nevjerovatnoj borbi njegove porodice koja otkriva da roditeljska ljubav čini čuda

Za nekoga su uspjeh novac i moć, ali za mene je uspjeh znanje, rekao je za Srpskainfo Marko Vejnović (24) mladić iz Banjaluke, čija teška životna borba traje od rođenja i otkriva da su snaga ljudskog uma, volja i ljubav sposobni srušiti i najveće prepreke i stigme.

Draško - Marko Vejnović
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

Markova i borba njegovih roditelja Dijane i Draška, počela je od prvog dana njegovog prijevremenog rođenja. Da sudbina u startu nije bila surova, Marko bi danas imao i dvije sestre. Sa gotovo nikakvim šansama da preživi, Marko je prkosio svim zakonima.

Borba roditelja da Marko dočeka novi dan i živi životom dostojnim čovjeka, traje i danas.

Ovo je priča o porodici i nevjerovatnoj ljubavi kakvu samo roditelji mogu pružiti. Ovo je priča o borbi običnih ljudi, skrivenoj daleko od očiju javnosti i sudbini koja je porodici Vejnović odredila najteži mogući životni put.

Markov otac Draško Vejnović prisjeća se 1999. godine i dana, kada su se u Vejnovićima čekale trojke, a onda i šoka koji bi i najjačima slomio srce i dušu. Tugu je u kratkom vremenu zamijenila neizvjesnost i početak borbe za život tek rođene bebe kojoj su davali minimalne šanse da dočeka novi dan.

– Marko i njegove dvije sestre rodili su se u 28. nedjelji trudnoće. U takvim okolnostima, šanse za preživljavanje, posebno dječaka bile su gotovo nikakve. Znalo se da su djevojčice otpornije- otkriva Draško najteže trenutke koji su ga zadesili u životu.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

U danima koji su uslijedili dvije bebe djevojčice nažalost nisu uspjele preživjeti. Uslijedila je neizvjesna borba za život malog Marka. Kasnije će se potvrditi i to bezbroj puta, da Marko jeste izgubio dvije sestre, ali je i dobio dva anđela čuvara koji na njega paze i danas.

Manji od čokolade

Sa par stotina grama, Marko je nakon rođenja smješten u inkubator, nije mogao samostalno ni disati. Dvoje roditelja preko noći su morali promijeniti svoje navike i prilagoditi se borbi koja traje i danas.

– Tada nije bilo kao danas, niste imali tu pomoć i potrebno znanje, jednostavno, Marko se borio sam i svaki dan donosio je neizvjesnost da li će preživjeti. Međutim, nešto nas je sve guralo prema naprijed. Marko je čak jedne prilike sam ručicom skinuo cjevčicu respiratora i prodisao samostalno što je za sve nas bilo novo čudo – prisjeća se Draško očiju punih suza.

Nakon čuda, uslijedio je novi šok, i to ne jedan. Doktorica koja je vodila Marka je nastradala, a ubrzo se u kliničkom centru pojavio i meningitis.

Rekli su nam: “Nosite ga iz bolnice što prije”. Bilo je jasno da Marko mora pod hitno van, iako je još bio manji od čokolade – prisjeća se otac.

Otac i majka, jedno mašinac, drugo ekonomista po struci, udružili su snage i uložili svaki atom svoje energije kako bi barem povećali nade da će njihova beba Marko dočekati sljedeći dan.

– Jednostavno nije bilo drugoga, nabavili smo knjige o neonatologoji i slične i krenuli smo ih čitati, izučavati. Marko je imao problema sa disanjem, vidom, govorom, motorikom, sve je to ostalo nerazvijeno zbog prijevremenog rođenja, ali predaja nije dolazila u obzir. Kada smo mislili da izlaza više nema, kada su sva vrata djelovala da su zatvorena, nešto nas je uvijek guralo naprijed, nova vrata su se otvarala – priča otac mladića pokušavajući nekoliko godina života staviti u par rečenica.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Svaki novi dan značio je i novu borbu da Marko preživi. Porazi su bile noći, kada je Marko prestajao da diše, pa su ga, priča njegov otac, kao bebu pipkali, tražeći bilo kakav način da bebu stimulišu i podsjete, da mama i tata nisu imali namjeru pustiti je da ode.

Dan po dan, mjeseci i godine su prolazili. Mama i tata i bake i deke davali su sve od sebe da Marko dočeka novo jutro. U ovoj priči, nešto kasnije posmatrajući i slušajući Marka, izgleda da je jedino on od početka bio siguran da će sve biti u redu.

– Dovoljno je da vam kažem da je Marko imao dioptriju -11 i da je nosio najmanje moguće naočare koje su se pravile – dodaje otac heroja.

Dani su se svodili na svakodnevne odlaske u Zavod za fizikalnu medicinu i terapiju u Trapistima. Vježbe i svakodnevni rad. Draško i Dijana su u kritično vrijeme odlazili i na posao, a samo oni znaju kakav je to ritam bio. Smjene na poslu i rad sa Markom, postali su svakodnevica za roditelje, jednostavno svaki dan bio je podređen Marku.

Borba je bila da normalno jede, da ustane, da prohoda, da progovori. Puno rada i vježbe ukratko rečeno- dodao je Draško opisujući u kratkim crtama prve godine života njihovog heroja.

Škola

U svoj toj borbi za Markov normalan život, roditelji se nisu ni okrenuli, a na vrata je kucala škola.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Marka smo namjeravali upisati u OŠ Dositej Obradović koja je u našem komšiluku, ali su nam nakon testiranja rekli da Marko nije za školu. Znao sam šta Marko može i koje su njegove mogućnosti, znao sam da ima znanje i memoriju i odveo sam ga odmah dječijem psihijatru u Dolac gdje su mi rekli da je Marko sposoban za školu i tako smo ga upisali – prisjetio se otac početka Markovog školovanja koje će otvoriti novo poglavlje u životu ove porodice.

Pročitajte još

Iako je radila, mama Dijana je Marka vodila u školu, nije bilo potrebe za asistentom. Majka bi sjedila u učionici, ali je Marko sjedio sa drugarima. Marko je u školi briljirao, a evo i kako.

Kada je učenje u pitanju napravili smo sljedeći plan. Marko zbog vida nije mogao čitati, pa sam mu čitao ja. Od lekcija smo pravili skripte, izvlačili ono bitno. On bi se javljao i dobijao odlične ocjene. Kako prvog dana škole, tako sve do diplomskog. Svaku riječ koju sam čitao Marko je pamtio, javljao se i dobijao odlične ocjene – priča Draško Vejnović.

Nakon prvih pet razreda, roditelji se suočavaju sa novim problemom, jer Marko treba preći u 6. razred gdje po rasporedu dobija teže predmete. Do roditelja kako kaže otac, dolaze razne priče među kojima i ona da ne mogu sva djeca savladati gradivo posebno strane jezike, hemiju i fiziku. No, to u Markovom slučaju naravno da nije bio problem, naprotiv, Marko je po ustaljenom šablonu učio sa ocem, javljao se i dobijao odlične ocjene.

Draško - Marko Vejnović
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

U osnovnoj školi sam volio hemiju. Sjećam se da su svi govorili kako je nastavnik hemije jako strog, ali ja sam zavolio ovaj predmet, ma obožavao sam ga – priča nam Marko.

Nakon par obrađenih lekcija, Marko je trebao odgovarati hemiju, roditelji se prisjećaju da su sa strepnjom ispratili toga dana Marka u školu.

Nakon odgovaranja, nastavnik je rekao da je oduševljen Markom.

– Preciznije rečeno, nastavnik je izašao i rekao nam, citiram: “Mali je razvalio”. Našoj sreći nije bilo kraja – dodao je Draško.

U toj svakodnevnoj borbi, roditeljima je promaklo da Marko ima oslabljen sluh.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Kada je išao u osmi razred, otac je primjetio da nešto nije u redu. Jedne prilike je kako priča, sjedio i sveskom prekrio lice, kada je Marko rekao da spusti svesku kako bi ga mogao bolje čuti i vidjeti, tada je bilo jasno, Marko je godinama učio tako što je sa očevih usana čitao i pamtio.

Za nekoliko dana Marko je dobio slušne aparate.

Tada sam prvi put jasno čuo pticu kako pjeva – reći će Marko.

Borba za vid

Nakon osnovne škole, pojavio se problem sa ionako lošim vidom kod Marka. Roditelji su očajnički tražili specijalistu koji bi mogao da riješi problem kako Marko ne bi oslijepio. I kada su mislili da izlaza nema, ponovo se u zadnjim trenucima pojavilo rješenje u vidu specijaliste u Novom Sadu čija je uža specijalnost upravo problem kakav ima Marko. I danas mladić odlazi na redovne kontrole, a sve kako bi sačuvao vid. Riješivši taj problem, Markovi roditelji su počeli razmišljati o srednjoj školi.

– Opet je bilo milion pitanja u glavi. Razmišljate kako je srednja škola neobavezna, kako su tamo đaci koji pretjerano ne obraćaju pažnju jedni na druge, šta se sve može dogoditi. Marku je dovoljno da ga samo neko gurne na stepenicama i on gubi ravnotežu. Srećom, našli smo srednju i to privatnu koja je u našem komšiluku i tu je Marko upisao ekonomsko-pravni smjer koji je završio sa odličnim uspjehom.

No, Markovom školovanju ni tu nije bio kraj.

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

– Moj uspjeh je moje znanje, kao što sam rekao. Imao sam sve petice, bez obzira na sve probleme sa kojima se suočavam u životu – dodao je junak naše priče.

– Upisao sam pravni fakultet. Želio sam medicinu, da pomažem ljudima, kao što su meni pomagali u životu, ali rekli su mi da mogu studirati pravo, pa sam to i prihvatio – priča Marko sa velikim samopouzdanjem.

Ne samo da je upisao i prijavljivao u roku po 10 i više ispita, već je godine čistio jednu za drugom i diplomirao prošle sedmice.

Volio bih sada, ako je to moguće, da se negdje zaposlim. Znam da ne mogu raditi kao drugi punih osam sati, ali posao u kancelariji bih mogao raditi – kaže ponosni Marko.

Socijalizacija

Marko na sreću, tokom svog odrastanja, nije imao problema sa drugarima, bio je prihvaćen gdje god se pojavio.

Nisam nikada imao problema, svugdje gdje sam bio su me prihvatili. Danas isto tako, sa prijateljima sa faksa odem jednom nedjeljno na piće u kafić. To je dan samo za nas – dodaje Marko.

Draško - Marko Vejnović
FOTO: MIOMIR JAKOVLJEVIĆ/RINGIER

– Bilo je tu i kreativnih radionica, od slikanja do volonterskog rada u nevladinim organizacijama. Izlazaka u lokale sa drugarima. I danas kada je negdje muzika, a pjevač Markov prijatelj idemo i zabavljamo se, mada me sve rjeđe želi vidjeti u blizini – kroz smijeh kaže otac.

I kako to život samo može napraviti, nakon svih uspona i padova za život sina, zdravstveno stanje Markovog oca se pogoršalo. Operacija srca, prelom kičme, embolija pluća, korona. Ostao je bez posla, jer mu je poslodavac rekao da ga takvog ne treba više.

– Nakon 37 godina i 10 mjeseci radnog staža otišao sam u invalidsku penziju. Danas sam ja šef kuhinje, a žena radi – zaključio je Draško Vejnović.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije