Ove poslove koji umaraju i muškarce obavljaju bez po muke. Da je boljeg puta i vode, vjeruju vratila bi se i omladina u napuštena sela, no uprkos poteškoćama one ostaju na svojoj zemlji.
A muka je na selu svakodnevica. Putevi loši, vode nema. Ipak, Miloranka i Milica prkose. Sestrama Filimonović nisu strani muški poslovi, sa elanom i voljom ih obavljaju, ne daju očevinu i dedovinu u Dojinoviću podno Golije, pričaju za Blic vesti.
“Žao mi je da se ognjište mojih roditelja zatvori”
– To je neka volja. Meni je žao da se ognjište mojih roditelja zatvori. Ako se to jednom desi nikad se otvoriti neće – priča za Blic Milica.
Miloranka kaže da mora da radi i muške i ženske poslove kako bi ostala da živi u Dojinoviču na imanju sa kojeg joj je poreklo i na kojem je uz roditelje provela čitav život.
Pokazuju nam sestre žuljevite ruke i dodaju da na dedovini i očevini posla ne manjka. Obrađuju Milica i Miloranka zemlju, barataju i plugom i ralom. Ako nisu u njivi, u toru su sa 60 ovaca i jagnjadi. zajednički rade i u štali.
“Radimo jednostavno sve što treba na selu”
– Sve radimo. Kosimo, oremo, baliramo, tjeramo bale i đubrivo, jednostavno i sve što treba na selu. Čim držiš stoku moraš da mu posiješ i pšenicu, da ovršeš, da pokupip i žito i livade i sve to da spakuješ u sjenjak, jer stoku moraš da hraniš, da je gledaš sa zadovoljstvom jer ako ne voliš ne možeš ovaj posao ni da radis – iskrena je Miloranka.
Dok tepa, ljubeći mlado jagnje, Milica nam priča da je sa mukom naučila da vozi traktor i da je upornost bila presudna.
Malo po malo vožnju traktora je savladala, ali je prava muka bila sa prikolicom. Zahvaljujući rješenosti i upornosti i tu je muku savladala, pa danas traktorom upravlja bolje nego muškarci.
Posla je mnogo, pa dan počinje i prije svitanja, a traje do večernjih sati. Za razliku od njihovog, u razuđenim podgolijskim selima većina je domaćinstava pod ključem.
Nema omladine, otišla je pričaju nam sestre Filimoniović u gradove, za boljim životom. A najbolje je, tvrde za Blic biti svoj na svome.
“Ljepše je ovdje”
– Ljepše je ovdje. Lakše bi bilo da ima još malo puta i vode, jer nam je teško da je dognamo. Želimo da ostanemo ovdje, lijepo je, čisto je, kod mene ovdje ravnica kao u Vojvodini – hvali se Miloranka.
Milica kaže da se ni pod kojim uslovom ne bi vratila u grad.
– Uprkos muci moje selo ne bi mijenjala za ne znam šta. Tamo ustaneš ujutru ne možeš da dišeš. Dok dođeš do grada i stakla da zatvoriš na kola smrde ti kola – priča za Blic Vesti Milica.
Zato su sestre Filimonović riješene da opstanu u ovoj oazi tišine na pašnjacima i livadama koje su im nekada bili igralište.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu