Zamislite da u 21. vijeku živite u pećini. Ova porodica to ne mora da zamišlja.
Svetozaru, Marici i njihovoj djeci dom čini mala prostorija ispod zemlje u kojoj se nalaze krevet, dva šporeta, jedan sto i televizor.
Tako malo, a čini se, njima sasvim dovoljno. Vodu, a ni kupatilo nemaju.
Srećom, imaju dobrog prvog komšiju koji ih snabdjeva vodom.
Kupaju se u koritu i lavoru, a toalet im je šuma i priroda koja ih okružuje.
Nije uvijek bilo tako. Svetozar Čuturilov, dobroćudni domaćin, ranije je živio pod kirijama ali je odlučio da više ne želi da plaća drugima i da će da se vrati kod svoje majke i na mjesto na kom je proveo djetinjstvo – u lagum.
– Došao sam kod moje mame jer je ona ovdje sama. Tu su i dvije sestre koje su bolesne, jedna treba sad da se operiše. Tu je i brat koji je operisao srce. Moja mama je takva kakva je, ja je čuvam – rekao nam je Svetozar.
Razvukao je kablove i struju uveo sam tako da ova porodica ima bar neki kontakt sa spoljnim svijetom.
Djeca mogla da stradaju
Iako je u “kući” toplo, bezbjedno svakako nije.
– Ovde na krovu ima pukotina. Jednom je čak pao grumen. Ne daj Bože, moglo je da otpadne dok smo tu spavali i da nas sve poubija. I mene, i djecu. Ne plašim se za sebe, ali strahujem zbog djece – nastavlja svoju priču domaćin.
A djece je troje. Zlatica, Mira i Miloš, uz svu muku i surovu realnost, ne skidaju osmijehe sa lica.
Ono što je najtužnije od svega je što ćerka Zlatica boluje od epilepsije i nerijetko ima napade.
Kako nam je Svetozar rekao, on sad ne može ni da radi jer mora da bude sa kćerkom. Žive od socijalne pomoći, ali nijednog trenutka nisu nam se požalili. Njihova sudbina je preteška.
Iako ne može da radi, Svetozar je vrijedan čovjek i ispred kuće napravio je šupu u koju odlaže alat.
A druge sitnice za koje nema mjesta u pećini, pronašle su svoje mjesto u autu koji je pretvoren u neku vrstu ormana.
Po potrebi, prednji dio auta služi i kao kuhinjski sto.
Krvet i šporet podupirači da kuća ne padne
S obzirom na to da lagum nije bezbjedno mjesto za djecu, njih troje spavaju preko puta, u bakinoj kući. Osim njima, ta kuća je krov nad glavom i baki, njenim dvjema kćerkama i jednom sinu.
Tri kreveta, šporet, sto i drveni štapovi koji služe kao podupirači da kuća ne padne.
Takva slika nas je zatekla u bakinom kućerku. Sa svojih 86 godina, baka Jovanka prinuđena je da spava na improvizovanom krevetu sačinjenog od gajbi za hljeb.
Međutim, ni ona se ne žali i o tome priča sa osmijehom.
Kako kaže, udobno joj je i nije joj teško da se sklupča.
Najteže od svega pada joj krhkost kuće i strah da se može srušiti.
– Zid je počeo da pada i morali smo da ga podupremo drvenim štapovima. Podizali smo ih dva ili tri puta. Ne smijem da idem gore na tavan, bojim se. Ako krov padne, šta ću onda? Završiću na ulici – ispričala je baka Jovanka svoje brige našoj ekipi.
Strah od zvijeri
Strah postoji i od zvijeri koje se nalaze u okolini i zato su Čuturilovi nabavili psa čuvara.
Kako kažu, jednom prilikom u blizini kuće vidjeli su šakala te se nisu osjećali bezbjedno. A mi smo se u poseti Čuturilovih osjećali i bezbejdno, a i bezbrižno. I nadasve tužno. Nemaju gotovo ništa, ali imaju ono najbitnije – ljudskost.
I kada smo ih pitali koja im je najveća želja, svi su odgovorili isto: “Želja nam je da imamo kuću sa kupatilom”.
I iako naizgled siromašni, u domu Čuturilovih dobili smo ono što često uzimamo zdravo za gotovo – toplu riječ, osmijeh i zagrljaj, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu