Postoje i drugi prateći simptomi, poput bola ili kognitivnih poremećaja. Neka djeca mogu imati problema sa govorom ili osmijehom.
Zahvaljujući snazi sopstvene volje i volje Božije, ona danas ima najljepši osmijeh na svijetu. Mlada je i uspješna žena koja je imala cilj da svoj život živi što kvalitetnije, u skladu sa ogromnom ljubavlju prema svojoj porodici i vjeri u Boga.
Gošća emisije Crna hronika bila je Aleksandra Novaković, programerka i veb dizajnerka. Cerebralna paraliza joj je konstatovana kada je imala samo 18 mjeseci kada počinje njena životna borba koja traje i danas.
Kao prelomni događaj u svom životu navodi svoju posjetu manastiru Ostrog sa 12 godina kada je doživjela nešto čudesno i veličanstveno.
– Kada sam imala 12 godina, dakle, to je bio peti razred, moja razredna, Branka Kostić vodila nas je na Ostrog. Ja odlučujem da idem sa svojom rođenom sestrom. Do tada ja jesam znala šta su manastiri i sve to, ali nisam tako mala mogla da razumijem to. Samo sam osjetila potrebu da treba da idem. I dan danas ne znam zašto, ne znam kako, ali sam osjetila potrebu da treba da idem – rekla je Aleksandra.
Već nakon prelaska praga manastirske crkve preplavile su je snažne emocije:
– Kada smo stigli na Ostrog kako sam zakoračila da uđem u manastirsku crkvu, tako sam počela da plačem. Svi ljudi koji su tamo bili su se okrenuli. Ja sam ridala, nisam mogla da se zaustavim. To nikad neću zaboraviti. Pustili su me i rekli su, samo plači, jer ima nešto što treba iz tebe da izađe i ovo će biti prelomni trenutak tvog života. To mi je rekao jedan monah. Nakon toga sam ušla u manastir, pomolila se i prišla moštima Svetog Vasilija. U tom trenutku osjetite kako sva bol u vašem životu nestaje, kako počinjete da volite to što jeste, kako sav teret koji ste nosili na svojim leđima, ne zato što ste htjeli, nego zato što ste morali, nestaje – rekla je ona.
Kada je spustila ruke na mošti Svetog Vasilija osjećanja su se dodatno pojačala:
– Spustila ruku na mošti Svetog Vasilija i počela da plačem. I u toj snazi plakanja, ja sam uspjela da zamislim svoje tri želje, koje su se danas, 12 godina kasnije, sve tri ostvarile. U tom trenutku moja prva želja je bila samo da sama mogu makar 100 metara da pređem, da ne mora mama da me drži, ili sestra, ili porodica. Druga želja je bila da u moj život dođe čovjek koji će razumijeti šta ja želim, kada kažem želim da radim vježbe i želim da napredujem, jer znam da mnogo mogu da postignem u svom životu, bez obzira što imam to što imam. Treća želja je bila da se bavim ovim poslom koji se danas bavim i da mogu samostalno da zarađujem, da osjetim da i ja vrijedim pored toga što imam bolest – ističe ona, prenosi Kurir.
U tom trenutku prišao joj je jedan monah i saopštio joj radosne vijesti:
– Kada sam te tri želje izgovorila, prišao mi je jedan monah i rekao: “Drago dijete, te tri želje koje si zamislila, ja ne znam šta su, naravno, ne mogu da čitam tvoje misli, ali znam da će proći 10 godina i da će se sve tri želje ostvariti, jer tvoje oči govore da hoće!” On je nakon toga otišao i ja sam ostala sama još malo u toj sobi – rekla je Aleksandra.
To nije bilo njeno jedino iskustvo prilikom posjete manastiru.
– Izašla sam iz manastira, krenula je služba koja je trajala šest sati. Kada sam ulazila u manastir ja nisam mogla da stojim. Nakon što sam izašla iz manastira ja sam stajala šest sati. Inače sam trpila bolove svaki dan, jer naravno kako radite vježbe upale se mišići, sve su upali, jer su aktivni naravno i poslije toga treba određeno vrijeme da se oni oporave. Ali u manastiru uopšte nije bilo bola, kao da bolesti nema. To je nevjerovatno, jer to ne mogu ni dan danas da prepričam nakon 12 godina. Ovo je prvi put da sam to izgovorila – rekla je ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu