Odavno je priznata za jedan od najvažnijih glasova svoje generacije u izvođenju tuđih i svojih pjesama. Tokom duge karijere, klasično obučena ćerka crkvenog orguljaša dobila je 14 nominacija i osvojila pet Gremija, uključujući nagradu za životno djelo i dvije uzastopne pobjede za ploču godine.
Među najvećim soul pjesmama svih vremena nalazi se i njena verzija pesme „Killing Me Softly with His Song“.
Robertina uzdržana, ali emotivna izvedba, smještena u nježni aranžman, svakako je jedan od najstrastvenijih trenutaka njene karijere. Pjesma o moći muzike sama po sebi postaje zavodljiv dokaz muzičke vrijednosti u stvorenoj srceparajućoj klavirskoj baladi. Njena dirljiva vokalna izvedba istakla je sporu devastaciju i čežnju koji nudi tekst pjesme.
Zapravo, to je pjesma o pjesmi koja ima čudesnu istoriju…
Lori Lieberman je 1972. godine nju snimila tvrdeći da je inspiracija bila lična emotivna reakcija na slušanje Dona Meklina kako pjeva baladu o rastanku „Empty Chairs“ u losanđeleskom klubu „Trubadur“. Utiske ispisane na salveti preko telefona je pročitala svom tekstopiscu Normanu Gimbelu. On je imao svesku u kojoj bi pisao naslove pjesama i ideje za tekstove ili nešto što ga je pogodilo u različitim vremenima. Izvukao je bilježnicu, gledao je i rekao: „Hej, šta misliš o naslovu pjesme ‘Killing Me Softly with His Blues’?“ Pa, dio “ubi me tiho, nježno ili polako” zvučao je veoma zanimljivo. Razmišljao je neko vrijeme, pa rekao: „Šta je sa ‘Ubij me nježno svojom pesmom’?”
Za nekoliko sati napisao je izvanredan tekst i nazvao Lori iste večeri. Čarls Foks, Gimbelov muzički partner, sjeo je potom za klavir i muzika je potekla uporedo sa riječima. Okupili su se sljedećeg jutra i skupa napravili nekoliko usaglašavanja. Lori je sve prihvatila sa oduševljenjem tvrdeći da pjesma oslikava onaj nastup Dona Meklina.
Nažalost, sa pjesmom „Killing Me Softly with His Song“ ona nikad nije stigla na top listu.
Roberta je Lorinu pjesmu otkrila na letu iz Los Anđelesa za Njujork: „Prelistavala sam avio časopis da vidim ima li članak o meni, a vidjela sliku djevojčice po imenu Lori Liberman. Nikada ranije nisam čula za nju, pa sam sa interesovanjem pročitala šta ona to pjeva. Naslov me je, naravno, udario u lice. Onda sam pjesmu našla u audio ponudi American Airlines. Vraćala sam je tačno osam puta.“
Bila je nokautirana pjesmom. Na parčetu papira zabilježila je informacije o autorima i, kada je sletjela, odmah pozvala Kvinsija Džonsa raspitujući se kako da dođe do Čarlsa Foksa. Slavni muzičar dao joj je Foksov broj.
Kompozitor pjesme kasnije se prisjećao: „Šetao sam muzičkom bibliotekom Paramounta i neko mi je dao slušalicu rekavši: ‘Ovo je za tebe’. A glas na drugom kraju linije je zvonio: ‘Zdravo, ovdje je Roberta Flek, nismo se nikada sreli, ali bih voljela da pjevam tvoju pjesmu.’ Tako da je to bilo magično – tako nešto ljudima se jednostavno ne dešava često. Upravo je osvojila Gremi nagradu za pjesmu ‘Prvi put sam vidjela tvoje lice’, a traži da pjeva tvoju numeru koja nije napravila neki uspjeh.“
Dva dana kasnije Roberta je dobila klavirski izvod, ali je osjetila da nije kompletna, pa je u studiju počela da eksperimentiše. Radila je puna tri mjeseca dok nije dobila šta je željela. Promijenila je strukturu akorda i završila pjesmu durskim, a ne molskim akordom.
„Jednostavno, to je ljubavna pjesma i iskreno davanje emocija. Kao izvođač, ako možete da se povežete sa tom mišlju, onda šta god da je pjesma, to je uspjeh. Nisam pokušavala da zvučim kao neko drugi ili da budem neko drugi. Srećna sam i drago mi je što zvučim kao da zvučim. Tako da je to dobar osjećaj.“
Objavivši svoju verziju osvojila je Gremi 1974. za ploču godine, pjesmu godine i najbolji ženski pop vokal. Njena pjesma „First Time Ever I Saw Your Face“ je prethodne godine pokupila isti trofej, čime je Roberta postala prva umjetnica koja je osvojila veliko priznanje dvije godine zaredom.
Ta pjesma bila je prekretnica u žanru zvanom “tiha oluja”. Iza su ostale i tri fusnote.
Don Meklin: „Neko me je nazvao i rekao da je pjesma napisana o meni broj 1. Bila mi je čast i zadovoljstvo i zbog toga odajem Lori, a naravno i Roberti, priznanje. Moje pjesme su uvijek proizašle iz mojih ličnih iskustava, tako da kada je neko dirnut njima mogu nastati divne stvari.”
Lori Liberman za “Vašington post”: „Ne tražim novac ili zvanične kredite za pisanje te pjesme, već samo želim da svijet sazna tačno njeno porijeklo.“
Roberta Flek: „Pjesma je za mene nešto vrlo opipljivo. Mogu da je osjetim rukama i vidim očima. Velika je stvar svojim riječima ispričati cijeli život; dok te neko ubija nježno svojom pjesmom.“
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu