Izdanja koja trenutno oduševljavaju pratioce žešće scene dolaze od umjetnika koji decenijama uništavaju svoje gitare.
Prilično sam siguran da će se „The Mandrake Project” Brusa Dikinsona i „Invincible Shield” grupe Judas Prista svrstati među najbolje rok ploče 2024. godine. Ovo ubjeđenje istovremeno otvara pitanje gdje je mladi talenat u muzičkoj „metalskoj industriji”.
Bojim se da ne mogu da nađem dobar odgovor. Naravno, bezbroj mladih bendova isporučuje odličan metal zvuk, ali kada je riječ o pravim velikim pločama obično završimo sa grupama iz sedamdesetih ili osamdesetih. Možda je hevi metal ipak naslijeđeni fenomen tog doba?!
Grunge je umalo ubio taj žanr početkom devedesetih, a Nu Metal (podžanr alternativnog metala koji kombinuje elemente hevi metal muzike sa elementima drugih muzičkih pravaca kao što su hip hop, fank…) više je bio šala nego ozbiljna zbilja. Poslije toga, sve se izlilo u bezbroj varijanti. Ali kada stari heroji izađu sa nečim novim, svi i dalje pažljivo slušaju.
Kako je moguće da su “stari prdeži” danas na čelu hevi metala?
Jednom se samo pričinilo da je većina relevantnih metalaca svoje čudo vremenom izgubila, ali nije. Nakon svih decenija u poslu oni ponovo „vare i zakivaju“. Ovo važi i za druge hard rok i metal matorce kao što su Uriah Heep ili Saxon, čiji su najnoviji albumi „Chaos and Colour” i „Hell, Fire And Damnation” takođe prihvaćeni uz veliko poštovanje.
Recimo, sirovi zvuci pjesme „Panic Attack“, koji uvode u „Invincible Shield“, podsjećaju na znanu i voljenu fazu grupe Judas Priest. Ono što slijedi je veliko poštovanje za „Nepobjedivog sveštenika“. Judas Priest (osnovan 1969.) ljulja kao da sutra ne postoji. Jedno pitanje ostaje na snazi slušajući ovaj album: da li su ovi momci zaista oni isti koji su počeli u vrijeme kada je Nikson bio predsjednik SAD, a Harold Vilson premijer Britanije!?
Odgovor je samo djelimično da. Gitarista Riči Faulkner je mladi revolveraš nešto više od četrdeset godina. Njegovo sviranje gitare nije ništa manje nego zapanjujuće i u velikoj mjeri doprinosi statusu remek djela. Pjevač Rob Halford, međutim, ima 73 godine, mada zvuči ni dana starije od 37! Produkcija je zapanjujuća, bubnjevi udaraju, rifovi grme. Izgleda da Judas Priest i sami posjeduju neki nepobjedivi štit. Onaj štit koji ih štiti od starenja.
Vrijedilo je čekati na “The Mandrake Project” Brusa Dikinsona, frontmena jednog od najboljih hevi metal bendova – Iron Maiden! To postaje jasno čim čujete bombastično otvaranje njegovog prvog solo albuma u skoro 20 godina. Dok Priest uvijek zvuči kao Priest, Dikinson donosi nevjerovatno raznoliku ploču punu ideja, mašte i eksperimenata. U većini slučajeva to dovodi do pjesama koje prevazilaze ono što obično nalazite u „metalnoj kutiji s alatkama“. Pri tome Dikinson rizikuje da ne uspije. Međutim, većina pjesama je prosto fantastična. Svaka nosi neko iznenađenje, prikazujući Brusa sa nove strane. Čini se da je popularni pjevač, u svom novom poduhvatu, ponovo otkrio polet koji se ne čuje na recentnim pločama grupe Iron Maiden (osnovana 1975). Dikinson, nekada nazvan „sirena za vazdušni napad“, i dalje je ta sirena puna snage. Čini se kao da je pjevač pretekao sopstveni bend.
Album kulminira pjesmom “Shadow of the Gods”, što je nesporni vrhunac. To je neka vrsta „Bohemian Rhapsody” hevi metala sa jednim od gromoglasnijih rifova koje ste čuli. Poželio sam da ovaj rif traje zauvijek. Divna je i „Sonata (Immortal Beloved)” koja dostojno završava album sa velikim zvučnim pejzažima od nekoliko minuta.
Juraja Hip je onaj masni negativac iz Dikensovog romana „Dejvid Koperfild“. Uriah Heep je londonski bend osnovan 1969, koji nikada nije prestao da oduševljava! Sa katalogom od 25 studijskih albuma, upravo na svjetskoj turneji podržava izdanje “Chaos & Color”. Kao dio „velike četvorke“ 70-ih (Led Zeppelin, Black Sabbath, Deep Purple i Uriah Heep) bili su pioniri hard roka i inspiracija mnogim nasljednicima. Do sada su obišli 63 zemlje i imaju ozbiljne fanove na našim prostorima. Prodali su preko 40 miliona ploča, a stare i nove pristalice nastavljaju da se okupljaju na koncertima i festivalskim nastupima kako bi iskusili klasične hitove kao što su „Easy Livin“, „Gipsy“, „Stealin“, „Sweet Lorraine“ i „July Morning“.
“Hell, Fire And Damnation” je album na kojem Saxon (osnovan 1975.) istražuje oblasti istorije i misterije usred deset svojih najmoćnijih pjesama do sada, koračajući savršenom linijom između trenutne moći i pokreta „novog talasa britanskog hevi metala“, koji je sam bend kreirao krajem sedamdesetih.
Činjenica da smo, zahvaljujući veteranima, dobili neke zaista sjajne albume koje (možda) i nismo očekivali. Dokaz da je hevi metal kao žanr živ i zdrav, a strah ubica nade i uma!
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu