Rus Dimitrije Božnikov je skoro 20 godina živio sam sa 9 zarobljenica iz Japana u planini daleko od ljudi i civilizacije. Za vrijeme zajedničkog života uspjeli su da rode sedamdeset troje djece. Žene su živjele sa njim i nisu ni pokušavale da pobjegnu od njega.
Sve je počelo nakon kapitulacije japanske vojske u jesen 1945. godine. Na teritoriji Sovjetskog Saveza ostalo je skoro šest stotina hiljada zatvorenika, koji su regrutovani za različite ekonomske poslove na obnovi zemlje. Nije bilo dovoljno vojnika za prevoz zarobljenika, jer su mnogi već bili demobilisani nakon borbi.
Stoga su Japanci, uključujući žene, transportovani u malim grupama. Ova grupa je pala u ruke Dmitrija Božnikova, koji je, zajedno sa još nekoliko stražara, bio određen da prati devet zarobljenih mladih Japanki.
Na putu je izbila snežna mećava. Prednje vozilo sa prehrambenim proizvodima sletilo je sa puta. Ušlo je u minsko polje. Dvojica stražara su poginula na licu mjesta. Još dva vojnika su otišla da traže pomoć. Samo Dimitrije Božnikov je ostao sam sa ženama i zalihama hrane.
Niko nikada nije došao po njih. A vrijeme je teklo. Prijetilo im je smrzavanje. Japanke nisu ni pokušale da pobjegnu, jer su znale da im nema povratka. Tada su odlučili da pokupe su svu hranu i krenu sami u susret civilizaciji. Civilizaciju nisu našli, ali su se našli visoke planine.
Ideja da se naseli u planinama došla je potpuno neočekivano. Vojnik je shvatio da može biti zatvoren zbog dezerterstva, a Japanke su se suočile sa logorskim životom i teškim fizičkim radom. Sve žene su bile mlade, pa je Dimitrije Božnikov odlučio da živi u privremenom logoru do proljeća. Hrane su imali dovoljno da prežive.
A bilo je moguće naći hranu i u planini. Život u zabačenom planinskom području trajao je dugih devetnaest godina. Zarobljenice su zajedno sa vojnikom učile da love, uzgajaju povrće i beru bobice sa korijenjem. Nije prošlo ni godinu dana, a u logoru su se pojavila prva djeca.
Vremenom je Dmitrij shvatio da ne mora da radi, već jednostavno da uživa kao čovjek u haremu. Ali njegove “žene” su ga brzo primorale da im pomaže u kućnim poslovima. Nisu željele da samo sjedi i provodi svaki dan u seksualnim zadovoljstvima. Ono što najviše iznenađuje jeste da ova neobična grupa punih 19 godina nije srela druge ljude u planini.
Bjekstvo iz sopstvenog harema
Svake godine je bilo sve teže kontrolisati zarobljenike. One su već počele da komanduju Dimitriju. Došlo je vrijeme kada je Božnikov shvatio da više ne može da živi sa njima. Tada je u logoru bilo sedamdeset troje djece. Mnogi od njih su već postali sasvim odrasli ljudi. Noću je bivši stražar pobjegao u najbliže selo, gdje je bila policijska stanica. Ubrzo je pronađeno tajno naselje.
Japanke su 1964. zajedno sa djecom deportovane u domovinu, a Dmitrij je osuđen na dvanaest godina zatvora zbog više krivičnih djela, uključujući i seksualne zločine. Ipak, to mu nije nimalo smetalo, jer mu se život iza bodljikave žice pokazao boljim nego u planini.
Do danas nisu razrešena neka važna pitanja poput onih: kako su žene uspjele da se porode bez bilo kakve medicinske pomoći i pri tome su uspjele da sačuvaju živote sve djece? Kako je moguće da ih niko nije našao tokom tih 20 godina? Ostaje samo fascinantna priča koja se prenosi generacijama i ostavlja bez značajnih odgovara i detalja, piše Stil.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu