Promislom Božjim, voljom i dopuštenjem određuje se i čas smrti, što je onda kad je čovjek najspremniji da napusti ovaj svijet. Gospod joj ta dva dana daje slobodu da može da obiđe sva ta mjesta i te ljude koje je za života voljela ali ne može da stupi u komunikaciju s njima jer nema tijela, pošto sama ta energija duše ne može da ostvari kontakt, ovako o putu duše posle smrti u pravoslavlju, u prvih 40 dana – kazao je protojerej-stavrofor profesor doktor Vladimir Stupar.
Najbitnije je da se molimo treći dan nakon upokojenja kako je govorio Sveti Makarije Aleksandrijski. U času upokojenja dolazi anđeo koji uzima dušu i pomaže čovjeku u trenutku odvajanja duše od tijela, zajedno sa anđelom čuvarom. Oni su tu pored te duše koja je u novom stanju i u novim okolnostima. Ona tada vidi da je tijelo tu, beživotno, mrtvo, ali i da je čovjek kao ličnost, jedinstvena i neponovljiva, i dalje “živ” jer je čovjek neuništiv.
-Tad obično vidi rodbinu koja plače, a ako je bio u bolnici vidi lekare, osoblje… Duša se u prva dva dana oslobađa tereta tijela i tjelesnosti i postaje pokretljiva i sposobna da velikim brzinama pređe s jednog mjesta na drugo ispričao je protojerej-stavrofor profesor doktor Vladimir Stupar za TV Hram.
Treći dan duša se uznosi na nebo gdje treba da prođe podnebesje i da dođe do prestola Božjeg, do Isusa Hrista gde će se u 40. dan odrediti da li će biti u svjetlosti ili tami do vaskrsenja ili Strašnog suda. Kad je riječ o samom iskustvu, kaže protojerej-stavrofor Stupar, postoji i drugo – tzv. kliničke smrti odnosno odvajanje duše i tijela ali i njeno ponovno vraćanje u tijelo, a to je nešto sasvim drugo.
Šta se dešava u prvih 40 dana
To je neki vremenski okvir ljudski koji je dat ali duša ima drugo osjećanje vremena zavisno od toga čime je pokojnik svoju dušu obogatio – svetim vrlinama i svetim darovima u proslavljanju Boga ili je ta duša bila potpuno ravnodušna po pitanju odnosa s bližnjima i Bogom. Da li se duša osveštala za života kroz svete tajne i molitve ili je ostala potpuno siromašna i našla se uboga i jadna, prenosi Stil.
U tih 40 dana duša biva sa ta dva anđela – anđelom čuvarom kog dobijamo na krštenju i anđelom poslatim od Boga da uzme dušu. Tada duša biva provedena – pokazuje joj se sva ljepota Carstva nebeskog i prestola Božjeg ili biva takođe provedena mjestima gdje se duše koje nisu ostvarile svoj cilj i zadatak, a to je da budu u ljubavi i jedinstvu sa Bogom, bivaju odgurnute u tamu, gdje je plač i škrgut zuba. Duša vidi i jedno i drugo i dolazi pred Hrista koji odlučuje gdje će duša potom biti.
Profesor Stupar je govorio i o mitarstvu, mitarima – nebeskim carinicima koji ispituju dušu što je teško opisati ovozemaljskim jezikom posebno to stanje ushoda duše pred presto Božji. Dodao je i da đavo čini sve ne bi li čovjeka porobio i da je blagodati Božjom sva sreća što ne možemo da vidimo demone jer su toliko ružni i grozni da bismo mogli da umremo od straha kad bismo ih vidjeli.
Demoni borave u podnebesju i duša, s kojom su tada anđeli, jeste u jednoj teskobi jer joj se demoni prikazuju u svoj svojoj ružnoći. Grešnom čovjeku koji nije živio vrlinskim životom oni govore ti si jedan od nas, pođi s nama, ti treba da budeš sa nama.
U tom periodu duša se ispituje, a koliko je važan taj prolazak do Božjeg prestola, ta ispitivanja i te carine – mitarstva su u stvari opasnosti kroz koja duša treba da dođe, u prenosnom, a ne prostornom smislu. Tako se i Bogorodica čistija od svjetlosti molila sinu svome da dođe i uzme njenu dušu da ne vidi lica demona. Smisao svih molitvi jeste da duša bez ikakvih prepreka dođe pred Gospoda, koji je ljubav, blag i milostiv, ali i pravedan.
Demoni imaju ogroman poriv da što više ljudi vrgnu u pakao da kad dođe Strašni sud da satana može da kaže Hristu sledeće: Ako možeš njih da spaseš, onda spasi i nas – kako bi Đavo bez pokajanja i promjene svog bića mogao da bude spasen, a pao je zbog gordosti iz koje proizilaze svi gresi. Demoni ne žele da se pokaju ali žele da se spasu bez promjene svog bića i pokajanja.
Šta se zbiva sa dušom posle 40. dana
Ako duša prođe iskušenje đavola ti si naš, čekamo te… duša u velikom strahu dolazi pred lice Božje, a tad se ukazuje duboka pravda – Božja pravednost. To znači da vrijeme ovozemaljskog života čovjek treba da cijeni – a ne da se dosađuje – kako bi se pripremio sa susretom lice u lice sa Bogom. Važno je da se pokajemo jer što svežete na zemlji biće svezano na nebu, što razrešite na zemlji biće razrešeno i na nebu. A ako čovjek protraći svoj život tad će iz jedne druge perspektive vidjeti kakav je stvarno bio njegov život.
Tog 40. dana i najmanje dobro djelo i djelo ljubavi koje smo učinili, računaće se. Tog dana na tom privremenom sudu do vaskrsenja i Strašnog suda znaće se da li idemo u Carstvo Božje ili u tamu – do konačnog suda kada će suditi i živima i mrtvima. Tako naši bližnji u tih 40 dana molitvama i dobrim djelima mogu u naše ime mnogo da učine za nas.
Gospod nekada po svom promislu neke duše koje su nespremne da izađu pred sud vrati jer ima tu moć. Tako je otac Pajsije pričao o ženi koja je imala grijeh i nije ga ispovjedila zbog stida, a mislila je da je dovoljno da se moli samo Bogorodici… Gospod ju je oživeo poslije tri dana a ona je odmah pozvala sveštenika i rekla mu da neće živeti još dugo i da želi da ga ispovedi poslije čega joj je greh razrešen i ona je potom u miru preminula. Gospod ima taj dar da vrati dušu u telo ukoliko vidi da smo nespremni za sud.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu