Ona je istakla da tokom posljednjih dana dana svog života većina ljudi obično doziva svoje voljene.
– Ovo sam doživjela i u svom ličnom životu, bila sam pored svog oca kada je umirao i on je dozivao svoju mamu i tatu kao da su bili tamo – rekla je ova medicinska sestra.
Sinfildova je istakla da neki ljudi na samrti umiju da izraze žaljenje zbog stvari koje nisu rekli ili uradili. Takođe, ljudi se mogu osjećati uznemireno, zbunjeno i nemirno, a što su bliži smrti, to češće haluciniraju.
Ipak, većina ljudi na samrti samo žele nekog sa kime bi mogli da porazgovaraju. Sjedenje sa članovima porodice u tim trenucima može da smiri njihovu anksioznost i te posljednje dane na ovom svijetu učini prijatnijim.
– Kako je smrt pacijenta bliža, tako imaju tendenciju da jedu i piju mnogo manje, postaju umorniji i znatno usporavaju ritam života, a mogu da dožive i ozbiljne promjene u svom ponašanju. Najviše vremena provode spavajući. Sve to izaziva zabrinutost među članovima porodice, iako je to potpuno normalno – kaže Marija.
Pacijenti uglavnom u poslednjih nekoliko sati svog života promjene disanje, kaže ova zdravstvena radnica, objašnjavajući da ono postaje “plitko, sporije i da može da zvuči čak i kao neka vrsta šištanja”.
– Ponekad kada se disanje promijeni i osoba izgubi svijest i više ne može da razgovara sa porodicom, ne može da očisti sekret u ustima ili grlu, pa dolazi do tog zvuka – objasnila je Sinfild zvuk šištanja, koji najviše podsjeća na zvuk koji proizvodi zmija, prenosi Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu