Osim nekoliko svijetlih primjera, gdje su stranački šefovi sami odlazili i mjesto prepuštali mlađima, kao i onih koji su pod pritiskom članstva zbog izbornih poraza napuštali predsjedničku fotelju, većina ovdašnjih političkih stranaka ima lidere koji kao da su srasli s tom funkcijom. Radi se o likovima koji su tu gdje jesu već 15, 20 ili više godina.
Zluradi bi rekli da pojedince sa čelnih partijskih funkcija ne bi uspjeli da „sastružu“ ni špahtlom, te da ih iz kancelarije predsjednika, gluvo bilo, jedino mogu iznijeti s nogama naprijed.
Naravno, kako prije neki dan reče jedan visoki partijski funkcioner jedne velike stranke, tim koji pobjeđuje se ne mijenja, pa tako oni koji su na vlasti skoro dvije decenije nemaju mnogo razloga da skidaju glave svojim partijskim šefovima. Međutim, postavlja se pitanje šta će biti sa navedenim političkim strankama kad jednom, a to će se desiti prije ili kasnije, ne budu u vlasti.
Vječiti stranački lideri, osim što ih članstvo i birači poistovjećuju s njihovom političkom partijom, gotovo po pravilu ne vole bilo kakvu konkurenciju. Prijatnije se osjećaju kad su okruženi mediokritetima, klimoglavcima i slijepim poslušnicima, koji ih nikad neće ugroziti na unutarstranačkim izborima, niti imaju ambiciju da o bilo čemu samostalno odlučuju.
Kad jednoj takvoj, liderskoj partiji, oduzmete vlast, pa se u opoziciji počne „kiseliti“ par izbornih mandata, gotovo sigurno joj slijede potop i raspad. Kvalitetni kadrovi i ljudi s integritetom uglavnom su već istjerani ili su sami otišli iz takvih stranaka, a kad biologija ili, jednostavno, zamor materijala kod vječitog lidera učine svoje, obezglavljenoj stranci teško da mogu pomoći oni čiji je jedini kvalitet to što su „šefovu“ sliku nosili u novčaniku i divili se svakoj njegovoj izgovorenoj riječi. Čak i kad su u pitanju bile potpune budalaštine.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu