Markovdan se uvijek svetkuje 8. maja, dva dana poslije Đurđevdana, a predanje kaže da je Sveti Marko bio sin jedne pobožne žene Marije, Judejke sa Kipra, Varnavine sestre. Ona je živjela u Jerusalimu, i tu je Marko rođen.
Smatra se da je Marko jedan od Hristovih učenika. U kući njegove majke skupljali su se Hrišćani iz Judeje na molitvi, a misli se da je tu priređena i Tajna večera.
Marko se družio sa apostolima Petrom i Pavlom, putovao je s njima do Pamfilije, na ostrvo Kipar i u Rim. U “vječnom gradu” je pod nadzorom apostola Petra napisao svoje jevanđelje, koje je slično jevanđelju Matejevom, ali je kraće. Napisao ga je na grčkom jeziku, 10 godina poslije Hristovog vaznesenja.
Po naredbi apostola Petra, Marko je otišao u Egipta i nastanio se u Aleksandriji, gdje je bio episkop. Tu je mnoge neznabošce obratio u Hrišćanstvo.
Ostali ogorčeni aleksandrijski neznabošci odlučili su da se osvete Marku, pa su na dan svog praznika boga Serapisa upali u hrišćansku crkvu, vezali ga i nemilosrdno tukli, vukli ga ulicama i mučili. Iživljavali su se sve dok Marko nije ispustio dušu.
Hrišćani u Bukoli, nedaleko od Aleksandrije, sahranili su Marka na mjestu gdje su se obično skupljali na molitvi, a tu je kasnije podignuta i crkva. Prije hiljadu godina pobožni mletački građani preneli su Markovo tijelo u Veneciju i sahranili ga u crkvi Evangelista Marka, koju su podigli u njegovu čast, gdje i danas počiva. U toj svetinji čuva se i jedan rukopis Markovog jevanđelja, a mnogi vjeruju da je baš njegovom rukom napisano.
Uz Markov lik na ikonama se stavlja i lav, kao slika pustinjskog stanovnika, zato što Evangelist Marko započinje svoje jevanđelja pripovedanjem o svetom Jovanu Krstitelju i njegovom pustinjskom životu, koji je svojim glasom gromoglasno grmeo u pustinji, kao što se strašno razlaže rika lavova, piše Žena Blic.
Običaji za Markovdan
Markovdan je “blagi dan zemljoradnika”, oni toga dana ne spavaju da ne bi spavali preko godine, posjećuju grobove umrlih, pobusavaju humke i na svaki grob stave jaja namijenjeno pokojniku.
Po narodnom vjerovanju, sveti Marko nosi grad u korpi, i onome ko radi na njegov dan, tuče gradom usjeve.
Na Markovdan, vjeruje narod, nikako ne valja drijemati preko dana kako ne biste bili bunovni, pospani i bolešljivi preko cijele godine.
Izuzetak su oni koji su već “zgrešili” i spavali na Đurđevdan – oni treba da odremaju neko vreme i na Markovdan jer će tako “poništiti dejstvo” pređašnjeg sna i neće ih stići “kazna”.
U leskovačkoj Moravi se smatralo da kukuruz treba početi sa okopavanjem od Markovdana, kada je najbolje i kupus rasađivati – da bi dobro rodio.
U Gornjoj Pčinji se Sveti Marko proslavlja pod nazivom Marko Gradobija, i ništa se nije smjelo raditi da ne bi grad pobio sav rod i ljetinu.
Današnji dan, nazivajući ga Mistrovdanom, naročito su praznovali kovači vjerujući da bi im miševi izgrizli mehove ako bi tog dana radili.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu