U drugom dijelu potresne ispovijesti sestre ubijenog čuvara u OŠ “Vladislav Ribnikar”, Radica Vlahović Jovičić govorila je o tom kobnom 3. maju, ali i kako živi bez brata.
Njene riječi kidaju dušu.
– Dan uoči tragedije mi je rekao da se vidimo u srijedu uveče. Znala sam da će taj dan raditi cijeli dan. Tog 3. maja ustala sam ujutru, televizor mi je bio uključen, jer je kod mene uvijek uključen TV i vidjela sam da se nešto desilo na Vračaru. Uopšte nisam povezala da je u pitanju škola u kojoj je moj brat radio – prisjeća se ona za Blic.
O kobnom 3. maju
Radica je pravila kostim za unuku. Čula je vijesti, ali nije povezivala da se pucnjava dogodila u školi. Mislila je da je samo u njenoj blizini. Stizale su joj poruke, ni na jednu nije reagovala.
– U jednom trenutku me je nazvala kćerka i pitala da li ujko radi danas? Rekla sam joj da radi. Rekla mi je da ga je zvala, da joj je nešto nešto trebalo. Sada kada vratim film…To nije bio baš glas…Rekla sam joj da ću ga nazvati, ali mi je rekla da mu ne smetam, da će joj se on javiti, da ona ima nešto važno da ga pita….- prisjeća se Radica.
Sa tugom u glasu ona dodaje da nije prošlo deset minuta, nazvala ju je sestra…
– I tek njen glas...Tada sam shvatila da to može biti nešto vezano za ranjavanje. Gledam u televizor i vidim njegov lik kako ga snima kamera. Zaista vidim. Govorim joj: “Nije, Caki, nije. Evo sad je Miki prošetao ispred kamere, nije on. I onda me kaže, ali vrati, nije to on – govori sa neopisivoom boli u glasu sestra ubijenog čuvara.
Govori da su sestrići krenuli ka školi, da je zvala policiju na Paliluli, ali da su joj rekli da ne mogu da joj daju informacije. Prebacili su je na policiju na Vračaru…
– Nije zaista, nije dugo trajalo, javili su se sa Vračara. I sve vrijeme su insistirali da ne mogu da daju informacije telefonskim putem, da me mole da dođem do MUP. Ja se sjećam da sam rekla, da ne mogu. Roditelji su mi sami. I onda sam rekla da ja želim da bi imam informaciju iz prve ruke. Brat radi u obezbjeđenju na glavnom ulazu. Onda su me pitali da li sam sama. To je za mene bilo vjerovatno dovoljno da shvatim da je to, da se to zaista desilo – prisjeća se ona.
“Tada sve prestaje…”
Kako kaže, postojao je tračak nade da to možda nije istina. Mislila je da je ranjen, ali vrlo brzo su se saznale tragične vijesti – jer njen brat radio je na glavnom ulazu uvijek.
– Tada sve prestaje. Prestajete da vladate sobom. Roditelji koji su stari. Treba im saopštiti a kako. Ali dobro, uz pomoć Doma zdravlja Paliula, Hitne pomoći nekako smo uspjeli da saopštimo. I poslije toga je sve strašno. Strašno – sa tjeskobom u glasu priča sestra ubijenog čuvara.
Prisjeća se Radica reke ljudi koja je je prošla kroz njihovo dvorište u danima potom. Kaže, rekli su joj da je prošlo preko 500-600 ljudi koji su došli da izjave saučešće tog 3., a potom i 4. maja.
– Konstantno su bili tu. I to je onda kraj. Kraj svega. Prestaje smisao života. Nedostaje, fali. Možda na bar, tri, četiri puta toku dana ja krećem kod njega na sprat da vidim kako ćemo mi to sve, kako, kako… Kad dođete shvatite da on više nije tu – priča ona.
Kako kaže, ne sjeća se koji je dan bio kada je do nje uspjela da dopre informacija da nije samo Dragan ubijen, već i djeca.
– Kao da sam imala blokadu. Nije mi bilo prihvatljivo da je u školi, u Beogradu, u 21. vijeku došlo do toga… Nema logike. To je nemoguće. Ne možete to da prihvatite. A onda se dešavaju Dubona i Malo Orašije – kaže ona.
O životu nakon tragedije u OŠ “Vladislav Ribnikar”
Od gubitka Dragana Vlahovića, omiljenog člana porodice, njegovi žive sa neopisivom boli i tugom. Radica priča da ih sve vrijeme guši to što se dogodilo…
– Kažu – “Morate. Imate djecu, imate unučiće”. Ali kako? Niko nije izmislio recept. Kako savladati i ostati dostojanstven u bolu. Možete ostati i sa osmjehom na licu, i onda se malo uzdignete, a onda vas slomi , da ne možete da hodate. A sve vrijeme znam da moj brat, naš sin, naš Miki, ne bi volio da nas vidi tako – priča ona o životu bez Dragana.
Kako dodaje, oni listaju slike, videe, poruke koje su im ostale kao uspomena.
– Onda se probudi u vama neki ponos, što je bio naš, što smo bili privilegovani da živimo sa njim, eto, 53 godine, da dijelimo dobro, zlo. Ne znam šta bih vam rekla 365 dana, da li je lakše? Pa ne znam šta da vam kažem, da li je lakše? Pa nije, nije. Učimo kako da prigrlimo tu bol, da čuvamo te divne uspomene na njih, da im nikada ne zaboravimo glas – dodaje sagovornica.
Kako priča, u njihovoj porodici u ovih godinu dana desile su se i neke lijepe stvari, stvari na koje bi Dragan odreagovao sa veseljem, možda trubačima u dvorištu…
– Moj sin je postao pilot, a njegov ujak je živio za taj dan. Nije dočekao. Pa nismo baš proslavili, nismo mogli da proslavimo, znate. Zaslužio je i moj sin i ujko bi sigurno srećan da je u dvorištu bilo muzike, veselja. A ne možete, ne možete – kaže ona.
Za ovih 365 dana smjenjuju se različiti osjećaji u njoj. Jaka tuga, bol, nemoć.
– A onda pojavljuje se ta ogorčenost. Ne mogu da kažem mržnja, jer nekako zaista, zaista nismo u tom duhu vaspitavani i prosto nismo imali prilike da, nismo imali potrebe da nekog mrzimo. Mislim, šta to znači nekog mrziti, pa sve u životu može da se riješi – dodaje ona.
“Ko ima pravo da mi oduzme brata?”
Prema njenim riječima, odgovorni nisu preuzeli odgovornost.
– O krivcima neću da pričam, niko neće biti kriv za ovaj stravičan zločin, stravičan masakr. Oni su streljeni. Oni su bili na pravom mjestu u pravo vrijeme. I to je neko prekinuo. A ko ima pravo da mi oduzme brata? Ko ima pravo da roditelja ostavi bez djece? A kad se to već desilo, kako nismo krivi? Krivi su. Krivi. Odgovorni. Niko se nije sjetio da dođe, da izjavi saučešće, da stane ispred nas, ispred roditelja, da kaže – oprostite, izvinite, nismo znali. Možda ga nismo liječili na vrijeme. Kako da vas ne boli. A onda, znate, pogledate drugu stranu i kažete, šta? Šta? Hoću li dobiti nešto sa tom mržnjom? A ni moj brat ne bi volio. Moj brat želim da nas vidi sa osmjehom – kaže ona.
Iznenadne smrti su jako teške.
“Vjerujem da su i dalje zajedno”
– Sigurno su teže od toga kada je čovek bolestan, pa se suočavate postepeno, prihvatate termine neizlečivosti svega. A ovo je strašno. Ja ne mogu da vam kažem da bi bilo lakše. Moj utisak je da sam način na koji su oni završili ovozemaljke živote razara… – kaže ona.
Kako kaže, želi da vjeruje da su Dragan i nastradala djeca zajedno.
– Da njih Dragan i dalje čuva. Da proslavljaju i rođendane, da gledaju kada se mi okupimo za njihove rođendane. I vjerujem da su tamo gdje nema bola, tuge, mržnje, gdje su svi zajedno. Želim da vjerujem da ćemo se nisu jednog dana sresti. A srešćemo se samo ako ostanemo takvi, plemeniti, dostojanstveni, razumni, blagorodni kakvi su oni bili – zaključuje sagovornica.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu