Pudari su u Ljubinje iz Dubrava kod Stoca došli početkom proteklog rata, a u Ljubinju živi Milenkov brat Marko. Markov sin je maturant Srednjoškolskog centra „Svetozar Ćorović“ i sinoć je imao matursku zabavu.
Prema saznajima Srpskainfo, stric Milenko, koji nije imao djece, putovao je u Ljubinje, da uveliča matursko veče svom sinovcu.
O nastradalom Pudaru svi u Hercegovini imaju samo riječi hvale.
Upoznao sam ga preko jednog prijatelja u Ljubinju. Bio je fin čovjek, radan, u svim situacijama priseban. Ne mogu da vjerujem da takav čovjek ovako završi, ali sudbini se ne bježi – rekao je za Srpskainfo jedan Ljubinjac.
Mišo Pamučina, trebinjski deminer, kaže da je poznavao Milenka, koji je volio da dođe u Hercegovinu.
– Radio je u banjalučkoj regionalnoj kancelariji Centra za uklanjanje mina BH MAK i uvijek je bio od koristi sa svojim savjetima, iako je bio penzionisan. Volio je Trebinje i Hercegovinu, kupio je i stan u Trebinju i često dolazio – priča Pamučina.
Pudar je poginuo u ponedeljak u mjestu Grabovica na putu Mostar – Jablanica u blizini mosta „Begića i Begovića“.
Do nesreće je došlo kada je vozeći „hjundai“ izgubio kontrolu nad vozilom i frontalno udario u autobus koji se kretao iz suprotnog smjera. Milenko je bio sam u vozilu, a u autobusu nije bilo povrijeđenih putnika.
Dean Savičić iz Banjaluke je u oproštaju od Milenka na svom Fejsbuk profilu napisao da je Milenko bio deminer koji je većinu svog života proveo gledajući smrti direktno u oči.
– Kada se bavite jednim od najopasnijih poslova na svijetu, onda je jedini lijek biti pozitivan svakodnevno. Takav je upravo bio i Milenko, imao je lijek za sve, osim za svoju šećernu bolest – napisao je Savičić.
Pravo na jednu grešku
Savičić ističe i da je deminer Pudar uvijek govorio da on u svom poslu ima pravo samo na jednu grešku i da bi, ako je napravi, volio da sa sobom u smrt ne povede nikog drugog.
– Milenko je iz Banjaluke otišao u Hercegovinu, tamo gdje je posla bilo najviše, ali i opasnosti. Tamo je proveo posljednje godine svog života i skončao onako kako je i živio, tiho. U svojoj karijeri je očistio od mina hiljade hektara zemljišta koje je kao obradivo vraćeno mnogim porodicama. Godine svog života proveo je u šumama otkopavajući mine i moleći Boga da i taj dan prođe mirno i da tišinu dana ne prekine sablasna eksplozija, a već jednom je svedočio pogibiji kolege na terenu. U svojoj karijeri spasao je hiljade života, a mi nismo uspjeli jedan jedini, njegov – naveo je u tužnom oproštajnom pismu Savičić.
Ono što je Deana posebno zgrozilo jeste degradacija društva i, kako navodi, poremećen sistem vrijednosti, u kojem je posljednje trenutke života čovjeka kojeg je cjenio neko snimao, ne pokušavši da mu pomogne nakon sudara.
– Na kraju se, podsjećamo, Milenko Pudar zabio u autobus, a osoba koja je snimala uz smjeh je prokomentarisala kako ovaj više nije živ već je šehid. Čovek koji je snimao vjerovatno nije znao da se i Milenkova duša u tom trenutku smijala, jer je u smrt otišla sama i nije odvela nikog drugog, što bi vjerovatno bio slučaj da se umjesto autobusa našao automobil – stoji u postu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu