Svijet

"VRIŠTAO SAM, MISLIO SAM DA ĆE ME UBITI” Potresna ispovijest muškarca kojem su radili lobotomiju

Derek Hačinson je rođen 1946. godine. Odrastao je u blizini Kerkstola u Lidsu.

"VRIŠTAO SAM, MISLIO SAM DA ĆE ME UBITI” Potresna ispovijest muškarca kojem su radili lobotomiju
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Imao je teško djetinjstvo s ocem koji je bio zavarivač i bokser i majkom koja je bila zavisna od alkohola. Ponekad je zaključavala Dereka preko noći u kotlarnicu koju su imali pri kući, pa je uvijek tražio način da se otrgne od takvog porodičnog života i često upadao u tuče s drugom djecom.

– Kada sam imao 10 godina, još jedan momak i ja smo završili na sudu nakon što smo se zezali na krovu muzeja. Moja majka je priznala da više ne može da vodi brigu o meni, pa su me poslali u školu Nisvort Hol, koja je bila ustanova za dječake koji su počinili prekršaje ili su bili van roditeljskog nadzora, ali su smatrani “izuzetno inteligentnim”. Kasnije sam izbačen odande zbog lošeg ponašanja, ali sam nastavio tako i završio u popravnom domu – govori Hačinson za Gardijan.

Prvu suprugu, medicinsku sestru, upoznao je poslije saobraćajne nesreće. Vjenčali su se 1967. godine i dobili troje djece. Međutim, kada je imao 27 godina, jednu noć javila se nesnosna glavobolja koja ga je odvela kod ljekara.

– Sljedeće što sam znao, bilo je da me voze u lokalnu psihijatrijsku bolnicu Haj Rouds. Primili su me tamo, a što se mene tiče, nisam imao nikakvih mentalnih problema. Bio sam tamo mjesec dana, davali su mi psihotropne lijekove i imao sam osam sesija elektrokonvulzivne terapije. Osjećao sam se užasno – objašnjava Derek.

Doktor Džon Tod, psihijatar, rekao mu je da mogu da mu urade malu operaciju koja bi ukrotila njegovu agresiju.

– Pitao me je: “Jeste li razmišljali o tome da biste mogli da povrijedite neko od svoje djece?” i upalio mi se alarm u glavi. Ispostavilo se da je to lobotomija. Osjećao sam se nemoćno da je spriječim. Bio sam u nesvjesti tokom prve faze operacije, koja je podrazumijevala povlačenje kože na čelu i bušenje dvije male rupe u lobanji prije nego što mi u njih ubace plastične kuglice – priča Hačinson.

Pročitajte još

Nakon što je vidjela šta su doktori uradili, njegova tadašnja supruga nije dala dozvolu za drugu fazu, koja bi podrazumijevala umetanje elektroda u hipotalamus.

– Neurohirurg Artur Vol posjetio je moju majku kasno uveče kako bi je pitao za dozvolu, a kako je uvijek bila pod uticajem alkohola, nije znala šta potpisuje. Tokom operacije od osam i po sati bio sam budan, vezan. Morao sam da držim oči otvorene kako bi mogli da prate zenice. Željeli su da vide kako ću reagovati kada puste struju kroz mozak. Vrištao sam. Mislio sam da će me ubiti. Dr Vol se nagnuo i rekao: “A ja sam mislio da si ti tvrd čovjek” – svjedoči muškarac.

FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Devet dana nakon operacije otpušten je iz bolnice, a plastične kuglice još su mu virile iz čela.

– Vratio sam se dvije godine kasnije da ih uklonim i ponovo sreo doktora Toda. Mrzeo sam ga i svaki put kada bih ga vidio, poželio sam da ga udarim. Nikada neću saznati zašto su odabrali mene za proceduru. Vol je pokušavao da “izliječi” nasilje i mislim da me je izabrao zato što sam bio bokser i zbog moje prethodne istorije. Godinama kasnije, dobio sam svoju medicinsku dokumentaciju i pronašao pismo od Toda, upućeno Volu, u kojem je pisalo da bih bio pogodan za operaciju hipotalamusa, jer “nisam imao nikakvih psihičkih abnormalnosti” – svjedoči Derek.

Obojica ljekara su u međuvremenu umrla, a ovakav postupak izveden je samo nekoliko puta u Velikoj Britaniji, prenosi Blic.

– Pisao sam lokalnim organima i oni su u moje ime kontaktirali Ministarstvo zdravlja. Nikada mi nije ponuđena nijedna para nadoknade. Još uvijek ne mogu da složim slagalicu cijelog tog iskustva. U jednom trenutku dobijao bih flešbekove operacije po 12 puta dnevno. Dugo je trebalo da mi dijagnostikuju posttraumatski stresni poremećaj. To je nešto što još uvijek utiče na mene. Ne mogu da idem daleko, nervozan sam i imam nepravilan ritam spavanja – objašnjava Hačinson.

Sadašnju suprugu upoznao je u kafiću i zajedno su već 38 godina.

– Ne znam šta bih bez nje. Čak i sada svake večeri imamo sastanke za predivnom večerom kod kuće. Imamo sedmoro djece i čak i praunuče na putu. Volim da provodim vrijeme sa njima i čuvam sve igračke kako bi mogao da se igram sa njima. Još uvijek imam smisla za humor, jer šta mi više preostaje – zaključuje Derek.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu