Iako sam naziv neizbježno budi uspomene na kultni film „Kad porastem, biću Kengur“, novo ostvarenje Miroslava Momčilovića nije njegov nastavak, već potpuno nova i samostalna priča o čovjeku koji se vraća u sredinu iz koje je potekao i suočava sa svijetom koji više nije isti.
Kuzmanović priznaje da je između njega i lika koji tumači pronašao brojne sličnosti, od odrastanja na Novom Beogradu i ljubavi prema fudbalu do prijateljstava koja traju još od djetinjstva.
Geografsko porijeklo nam je isto – Novi blokovi, ništa cigla, samo blok. Ja sam trenirao fudbal, isto kao što je Zoki igrao fudbal u filmu. Ima dosta stvari koje nas povezuju. Imam i dosta drugara sa kojima sam i dalje od osnovne škole. Družimo se još od vrtića. Tako da su Novi Beograd, prijatelji i ljubav prema sportu neke od naših najvećih sličnosti.
Jedna od tema koja se provlači kroz film jeste i pitanje prijateljstva. U emotivnoj sceni pred kraj filma Kengur i njegov prijatelj suočavaju se sa činjenicom da su se, kao i mnogi ljudi danas, međusobno zapostavili. Andrija smatra da je to jedan od najvažnijih problema savremenog društva.
– Mislim da živimo u nekom prebrzom vremenu za nas, obične, normalne ljude, koji imamo samo deset prstiju na rukama. Ne stignemo da se javimo svakome i ne stignemo vjerovatno da se sjetimo svakog ko nam u životu znači. Mislim da smo sa tom tehnologijom, koliko smo dobili i koliko smo se unaprijedili, toliko smo se negdje u međuljudskim odnosima unazadili.
Upravo zato, smatra Kuzmanović, „Kengur se vraća kući“ nije samo sportska priča, već i svojevrsna kritika načina na koji danas živimo.
– Mislim da je ovaj film baš kritika, kroz neku šarmantnu ili polutragičnu formu. Mića je fenomenalno rekao da je to tragikomedija koja je romansirana i sportska. Ali za mene je ovaj film zapravo kritika i poziv da se ljudi sete svojih prijatelja i da kroz naše greške, koje smo apostrofirali u filmu, vide sebe i, ako je moguće, neke stvari isprave. Jer živimo u nekom prebrzom vremenu.
Mislim da ćemo na kraju da ostanemo sami
Andrija se prisjeća vremena kada su postojali zajednički rituali koji su okupljali porodicu i prijatelje. Danas, kaže, sve češće svako jede sam, živi u svom telefonu i sve manje vremena provodi sa ljudima koji su mu najbliži.
– Nekad se znalo, imali smo neke zajedničke rituale, neke zajedničke stvari, kao što je ručak od tri do pet. Ako ne dođeš u pet, deda je već pojeo sve, pa se snalaziš šta ćeš da jedeš. Danas jedemo nekako svi sami i nekako mislim da ćemo na kraju da ostanemo sami. Ovaj film vraća porodici baš kroz tu kritiku i kroz sve ono što se dešava u priči. Ljudi će moći da se prepoznaju i da neke stvari, nadam se, isprave.
Na početku filma Kengur ima dva sna, a jedan od njih vezan je za poznatu lepoticu. Verenicu mi igra Či, fenomenalna devojka, koja je zapravo model, ali se odlično snašla u ulozi glumice. Či nije ni znala šta znači snimanje filma i sve što to nosi, ali poslije prvog dana je već djelovalo kao da je tu odavno.
Jedno od pitanja koje se nameće jeste da li je Kengur zapravo kameleon koji pokušava da se prilagodi novom svijetu ili čovjek koji jednostavno odbija da se promeni. Andrija smatra da je mnogo bliže ovoj drugoj opciji. Mića i ja smo imali neke reference. Mića me je na to naveo, a ja sam sve to implementirao u lik Zorana Paunovića. Jedan od naših repera bio je Pol Gaskojn, fenomenalan fudbaler iz Engleske, koji je takođe bio ofarban u plavo i živeo je neki lud život, i tokom sportske karijere i posle nje. Isto tako smo bili inspirisani Sašom Ćurčićem, koji se vratio i bio fenomenalan fudbaler u Engleskoj, a onda mu se život pretvorio u jednu veliku žurku. Ali niko ne može da mu ospori da je bio fenomenalan fudbaler.
Upravo su njih dvojica pomogli Andriji da pronađe ključ za svoj lik.
Ta dva čovjeka su nam bila inspiracija. Oni su naši savremenici i, hvala Bogu, obojica su živi i zdravi. Iz njihovih intervjua koje su davali i tada kada su završili karijere i dok su bili aktivni sportisti, izvlačili smo neke delove. Shvatili smo da oni zapravo nisu kameleoni. Oni su samo ono što jesu, a društvo se prilagođava njima, a ne oni društvu. Zato ne mogu da ih nazovem kameleonima. Više mogu da ih nazovem ceremonijalnim majstorima. Oni su uvek najluđi u društvu. I to je negdje i naš Kengur u filmu.
Posebno zanimljiva je psihološka pozadina Kengurovog života nakon sportske karijere. Andrija, koji je i sam odrastao na Novom Beogradu, pokušava da objasni šta se događa ljudima koji čitav život provedu pod strogim sportskim režimom, a onda preko noći ostanu bez njega. Ja sam dete Novog Beograda. Nama su mahom stariji bili vojna lica i to je bio neki konzervativniji način odrastanja, konzervativniji način kasnijeg puštanja dece u svet. Ali znam mnoge koji su se ometnuli. Ja sam jedan od njih. U moje vreme bilo je nestvarno da imaš tetovažu ili da se ofarbaš u neku drugu boju. Onda imaš sportiste poput Denisa Rodmana, koji ti pokaže da je i to okej.
Kuzmanović smatra da Srbija i Balkan nisu nužno iza sveta, već da su u nekim stvarima jednostavno ostali tradicionalniji.
– Ne bih rekao da kaskamo za svetom. Rekao bih da smo generalno, po nekoj emociji i po nekom kapiranju sveta, mnogo ispred drugih. Ali za neke stvari smo ostali konzervativni. To su te neke stvari koje su pojedinci probijali. Kengur koga ja igram u ovom filmu upravo je jedan od onih koji su pokušali da probiju granice.
Danas je svakom dostupan komentar
A onda dolazi trenutak kada sportista, posle godina discipline, treninga, putovanja i odricanja, završi karijeru. Andrija razume potrebu da se tada čovek „izduva“.
– Cijeli život su trenirali, ustajali u šest, išli na trening u dva, igrali tri ili četiri utakmice nedeljno, zavisno od toga u kojoj si ligi. Božić ne postoji, Uskrs ne postoji, ti si na pripremama. Pitanje je kada viđaš decu, ženu i porodicu. I onda si na sve to situiran, imaš neku lovu u džepu i završiš karijeru. Ne mogu da kažem da ih razumem kada potpuno život posvete nekoj ludoriji, ali da se negde izduvaju dve godine, pa onda vrate nekom normalnom životu, to potpuno razumem.
Andrija se osvrnuo i na prve reakcije javnosti na film, posebno na poređenja sa kultnim „Kad porastem, biću Kengur“. Svjestan je da publika ima velika očekivanja, ali smatra da je pogrešno donositi sud pre nego što je film uopšte pogledan.
– Ljudi su odmah negdje osudili ovaj film, ali mislim da je neozbiljno da pričamo o nečemu što nisu još ni gledali. Danas je svakome dostupan komentar, da se razumijemo. Ja to stvarno niti čitam niti me zanima, živim u nekom potpuno drugom svetu. Ali moraju ljudi prvo da vide nešto, pa da mogu da smatraju da je nešto dobro, loše, bolje ili lošije, prenosi Blic.
Posebno naglašava da novi film nije nastavak kultnog ostvarenja.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.