Počeo je da važi od 1. januara, ali je predviđen tranzicioni period od 12 mjeseci, tokom kojih svi klubovi i savezi u Srpskoj moraju da izglasaju nove statute, ovjere ih u sudu i dostave Ministarstvu porodice, omladine i sporta RS.
Ova obaveza neće opteretiti budžete, jer se neće plaćati taksa, a svakako najznačajnija promjena je što oni koji žele da se takmiče moraju jednom godišnje da se podvrgnu sistematskom pregledu. Takođe, precizirano je da s mlađim naraštajima, do 14 godina starosti, mogu od sada da rade samo licencirani stručnjaci.
Hoće li novi zakon donijeti više radosti na sportskom polju? Neće!
Zakon može biti savršen, ali ako ga ne poštuje onaj ko je zadužen za njegovo provođenje, onda ostaje mrtvo slovo na papiru. Tako je u proteklih 18 godina Ministarstvo sporta dozvoljavalo savezima da rade šta hoće, pa su i klubovi koji nisu bili upisani u Registar sportskih organizacija mogli da se takmiče pod jednakim uslovima kao i oni koji su ispunili sve zakonske norme. Jedino im je bilo, navodno, uskraćeno učešće na konkursima, ali ako su imali “vezu”, i taj problem bi se lako riješio. Tu nije igrala ulogu ni činjenica da određeni klub ima ogroman dug prema državi i blokirane račune.
Ministarstvo se nije miješalo u svoj posao čak ni kada im je ukazivano da savezi po četiri godine ne održavaju Skupštinu! Istina, sada je predviđena obaveza prestanka rada sportskog udruženja koje dvije kalendarske godine uzastopno ne održi sjednicu najvišeg organa odlučivanja, ali malo je vjerovatno da će iko iz resornog ministarstva potegnuti nekada taj član zakona (78).
Ranijim zakonom, takođe, nije bilo dozvoljeno upisivanje lica ovlaštenog za zastupanje i predstavljanje u Registar sportskih organizacija pri Ministarstvu sporta prije pravosnažne odluke Osnovnog suda, ali se to, samo u prethodnih 18 mjeseci, najmanje dva puta desilo.
Pored toga, još od vremena ministrovanja Proke “Crvene zemlje” Dragosavljevića, osim donekle tokom mandata Nade Tešanović, nisu se poštovali kriterijumi o raspodjeli sredstava. Famozni fudbalski klub iz Nove Vesi ugašen je ubrzo poslije Prokinog odlaska i uzročno-posljedičnog zavrtanja slavine od strane sponzora, a kako se godinama nastavilo s razbacivanjem novca najsvježiji primjer je kraj 2019, kada je 36 ekipa dobilo milion i po maraka, bez ikakvog konkursa (i gotovo u tajnosti). Iz ministarstva su tada, tek nakon pisanja Srpskainfo, objasnili da je novac podijeljen “prema tradiciji i rezultatima”, što je izazvalo još veći bijes mnogih koji su, opravdano, smatrali da su zakinuti!
Posljednji konkurs za sportska udruženja je bio posebno smiješan; klubu koji nije učestvovao ni na jednom službenom takmičenju matičnog saveza dodijeljeno je 3.000 KM, a onaj koji je ispunio cjelokupan takmičarski program dobio je… šipak.
Zašto se radi na taj način? Možda je osnovni razlog što klub kojem je učinjena usluga postaje dužnik darodavcu narodnih para. Darodavac, a to ne mora biti isključivo ministar, stiče status boga u lokalnim sredinama u kojima vlada njegova politička opcija.
Da se razumijemo, još gora situacija je u Ministarstvu civilnih poslova BiH. Ako nemate koga da povučete za rukav, uredno će vam poslati odbijenicu kako ne ispunjavate uslove konkursa iako ste dostavili sve papire.
Međutim, šta će biti sa sportom u Srpskoj u nastupajućem periodu?
Možda je narodna, a možda i mudrost s društvenih mreža, ali bi se mogla primjeniti kao rješenje: “Najjeftinije je u životu kad sve sam platiš”.
Kao i svaka druga grana, i sport je siromašan ako je društvo siromašno, i sportom vlada korupcija, ako je društvo ogrezlo u lopovluku.
Zadovoljavaćemo se i dalje mrvicama uspjeha klubova za koje navijamo, a talentovani sportisti će odlaziti u Srbiju, Hrvatsku ili neke druge zemlje, ukoliko ne izbacimo političare iz organa upravljanja u sportskim organizacijama i ne omogućimo povoljne uslove da sportska udruženja izađu na berzu. Baš kao i preduzeća, ukoliko vrijede, opstaće na tržištu, a ako ne vrijede… životariće.
Njihova transformacija u sportsko privredno društvo je novim zakonom predviđena, na dobrovoljnoj bazi, ali po sasvim drugačijem i ne baš najsrećnije izabranom modelu.
Sportske škole bi, naravno, morale da ostanu pod tutorstvom države i lokalnih zajednica, pa bi za njih ostalo više novca za omasovljenje i razvoj.
Zapravo, bilo koje rješenje, kojim bi se iz korijena promijenilo trenutno stanje, bolje je od ovog čemu već dugo svjedočimo. Veliki korak za čovječanstvo, a tako mali za nas, kojima je sport u srcu, za početak, bio bi da svi postanu jednaki pred zakonom i u očima zaposlenih u Ministarstvu porodice, omladine i sporta RS.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu