Sudbine

"ZAMIJENIO MOG DJEDA TOKOM RATA I POGINUO" Cijeli život se osjećao odgovornim, a onda je 50 godina kasnije spasao unuka

Da nisu samo srodnici oni koji utiču na naše živote i to kakvi ćemo ljudi postati u budućnosti, dokazuje priča o tužnom djetinjstvu jednog Njujorčanina.

"ZAMIJENIO MOG DJEDA TOKOM RATA I POGINUO" Cijeli život se osjećao odgovornim, a onda je 50 godina kasnije spasao unuka
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Često usamljen, napušten od najrođenijih, tražio je utjehu koja je stigla od osobe za koju se najmanje nadao da će mu pružiti utočište.

– Odgajila me je baka. Svaka sitnica je mogla da je iznervira. Jednom, kada sam imao šest godina, naljutio sam se na nju i rekao joj: “Nisi mi mama!”. Stavila me je u avion i poslala da živim mjesec dana sa majkom, koju jedva da sam poznavao. Moj deda Džejms morao je da me ostavi na aerodromu – obojica smo jecali. Ali on nije imao pravo glasa po tom pitanju, jer nije bio moj pravi deda – počinje svoju ispovest anonimni muškarac za stranicu “Humans of New York”.

Džejms je bio drugi muž njegove bake i, kako navodi mladić, obojicu ih je maltretirala, prenosi Blic.

– Džejms je tokom Drugog svjetskog rata dobio dva ordena koja je držao u komodi, nije bio neki alfa tip. Baka ga je jednostavno gazila. On je bio jedini izvor dobrote koji sam ikada imao. Kada su se baka i deda razveli, nas dvojica smo se preselili u mali stan. Bio mi je više kao cimer nego kao otac – objašnjava on.

Tokom nedjelje Džejms je radio, dječak išao u školu, a subota je bila rezervisana za zajedničku večeru.

– Nije tu bilo nekog vaspitanja, nismo vodili razgovore. Samo je bio fin, uvijek mi se činio nekako “dvodimenzionalan”. Ali, neposredno prije nego što sam završio srednju školu, Džejms je primljen u bolnicu zbog bolova u grudima. Tražio sam zdravstvenu knjižicu u njegovom novčaniku, kada je ispala stara crno-bela fotografija. Bila je to slika mladića u uniformi. Pitao sam Džejmsa da li je to on, a on je odgovorio: “Ne, to je Ledervud” – kaže mladić.

Zatim mu je ispričao priču o tome kako se razbolio tokom rata, a na njegovo mjesto je došao mladić pod imenom Hilijard Ledervud. Ubrzo potom, Ledervuda su Nijemci zarobili i pogubili.

– Moj deda je uvijek osjećao da je to trebalo da bude on. Osjećao je kako je dužan Ledervudu, a tu fotografiju je nosio sa sobom 50 godina. Na trenutak mi se otvorio potpuno novi vidik na ovog čovjeka. Njega, koji je proživeo čitav jedan život prije nego što sam se ja rodio. Moj deda je preminuo na Dan zahvalnosti 2002. Bio je jedini odrasli član porodice koji me nije odbio. Ne znam gdje bih danas bio bez njega. Sa sobom nosim onu Ledervudovu sliku, da se sjećam čovjeka koji je spasao mog dedu, ali i iz poštovanja prema djedu koji je spasao mene – ispričao je anonimni mladić.