Zar je moguće da ni visoke umne sposobosti, pa ni najkvalitetnije obrazovanje, nisu dovoljna brana za zaštitu od širenja pandemije laži o korona virusu? Nažalost, odgovor je ne. O tome je za BBC pisao Dejvid Robson, autor knjige “Zamka inteligencije”.
Zašto se pametni ljudi ponašaju glupo? Robson tvrdi je to posljedica “kognitivne škrtosti”. Većina akademaca koji “lajkuju” budalaštine, čine to bez udubljivanja u materiju. Oni, naravno, mogu prepoznati neistinu ili podmetačinu, ali im se ne da, oni imaju pameti, ali neće da je “troše” na takve stvari.
Pri tome, mnoge stvari du na ruku ovakvom ponašanju. Evo nekih od njih:
- Mnoge laži su tako upakovane da zvuče vjerovatno, a ”kada misli teku glatko, ljudi klimaju glavama”.
- Pretrpani smo inforamcijama i “informacijama”, nismo fokusirani, pa čak i akademci često “preskaču” korak zvani provjera izvora i podataka.
- Društvene mreže ne podstiču na istinu, nego na širenje sadržaja. Tako mnoge mega popularne objave počinju riječima “ne znam da li je ovo istina, ali…” I nikom ništa!
- Kada je tekst opremljen dobrom fotografijom, makar to bila i generička slika virusa, mnogi ljudi su institktivno skloniji da povjeruju u autentičnost sadržaja. Mnogi, pa i najobrazovaniji.
- Navođenje imena poznatih ličnosti, ljekara, naučnika, pa i organizacija, poput Svjetske zdravstvene organizacije takođe je zamka koja navodi ljude da povjeruju u glupost. Na primjer ”Svjetska zdravstvna organiazcija o ovome ne zna ništa, ali…”
- Ponavljanje poznatih činjnica u koje niko ne sumnja, takođe podstiče i najobrazovanije ljude, da “na prvu” povjeruju u glupost. Naravno, ako stanu na loptu, pogledaju raspored igrača i malo mućnu glavom, brzo će ukapirati da to što je “voda izvor života” nema nikakve veze sa budalastim “otkrićem” po kojem se toplom vodom liječi Covid-19.