Od njega je naslijedio osjećaj za pravdu, borbeni duh i želju za ispravljanjem bilo kakave vrste nepravde.
Međutim, period njegove rane mladosti, u kom je cvjetao moćni režim maršala Josipa Broza Tita, nije baš prema svima podjednako bio pravičan; nepravde je bilo na mnogim stranama. A to se tada nije dalo lako ispraviti. Neke nepravde pokazale su se godinama kasnije kao socijalna pravda, koja je povela narod ka boljoj budućnosti i prosperitetu.
U to vrijeme pripadnicima vojske i policije pod obavezno se obezbjeđivao stan od države. U Sarajevu je bio veliki manjak slobodnih stanova. Oni koji su prije dolaska Tita na vlast imali velike stanove morali su da ih dijele. Da ne bi bili žrtve eksproprijacije, mnoge Sarajlije su pristajale da dijele životni prostor sa drugim porodicama.
Nije bilo lako Zdravkovom ocu Vladi da, po uobičajenom modelu iz tog vremena, svoj dom zasnuje u Sarajevu u stanu porodice Samardžić. U Mažuranićevoj ulici broj 4, pokraj današnje Skenderije i Miljacke, u ta još svježa poslijeratna vremena, porodica Čolić, stigla iz Hercegovine, uselila se u stan porodice Samardžić, koja se pridošlicama nije obradovala. Iako su imali svoje dvije sobe, Čolići su ostale prostorije dijelili s domaćinima.
Zdravko je u njemu živio do četvrtog razreda osnovne škole, kada je otac Vlada napokon dobio sopstveni stan u Lenjinovoj ulici u Sarajevu, u naselju Grbavica.
Premda se porodice Čolić i Samardžić nisu previše dobro slagale, mali Zdravko je svojim šarmom uvijek uspijevao da nasmije i razveseli inače ne tako vedru vlasnicu stana, gospođu Samardžić. Ona je u svojim odajama imala magičnu spravu kojoj mali Zdravko nije mogao da odoli, a to je bio radio aparat marke “Kosmaj”. Čola je bio fasciniran muzikom koja je dopirala iz te sprave i molio je drugaricu Samardžić, kako su je tada oslovljavali ukućani, da ga pusti u njenu sobu.
– Sjećam se da sam dolazio do vrata sobe i kucao. Zvao sam je Dopođa. Tražio sam da me pusti da slušam radio. Bio sam joj drag, pa me je puštala unutra. Stavila bi me na fotelju, dala nešto da popijem i uključila radio. Ja sam bio zanesen zvukom koji je dolazio iz kutije. Prilazio sam radiju, čučeći onako mali, te pokatkad prislanjao uho na kutiju, vjerujući da se svi ti zvuci unutra stvarno dešavaju. Mislio sam da u toj čarobnoj kutiji žive neki patuljci koji sviraju i pjevaju – prisjeća se Čola.
Gospođa Samardžić je izgleda bila prva žena koja nije mogla da odoli šarmu Zdravka Čolića.
(Nastaviće se)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu