Ove riječi Petra Božovića iz kultne scene u filmu “Noć u kući moje majke” paraju uši i danas, možda više nego ikad prije.
Nismo se promijenili, niti planiramo, a jajare i prodane duše niču kao gljive poslije kiše. Sada je više nego ikad prije biti jajara in.
Generacije jajara tek stasavaju, jer se u školskom sistemu najviše cijene tužibabe.
Ne može kod nas bez jajara i prodanih duša, pa ni u ovom 21. vijeku.
Iako obična raja sklapa kraj s krajem i gleda kako da pregura mjesec, ista raja se ne buni što mu jajare odlučuju o tome koliko će imati da preživi, dok im istovremeno drugu ruku guraju u džep i vade koliko stignu.
Neki čak i požale što nisu s jajarama, što se i oni nisu ogrebali za marku više kada se nudi.
Rijetki su oni koji će stati i boriti se s nepravdom. Borba s nepravdom nikada nije bila laka, a posebno ne za one koji joj se suprotstave.
Cijena jeste prevelika, ali sistem koji jajare imaju dovešće svakoga u nevolju, kad tad.
Dok se jajare i prodane duše bogate, drugi poput srećnih robova tonu u bezdan, sve dublje. U tom mrklom mraku sitne duše bauljaju gazeći jedna preko druge, pa se čude i pitaju zašto je svugdje oko njih mrak. Empatije više nema, nestala je, prodaše je jajare zarad tobož sigurne egzistencije. Zarad nazovi boljeg života. Kojeg crnog boljeg života?!
Da li je bolji život kada jedna jajara ima na raspolaganju desetine miliona maraka, a bolesna majka maloljetne djevojčice u teškom stanju svoju životnu energiju mora gubiti da bi vratila ono što joj pripada?
Istovremeno, svako bi htio da se neko drugi bori protiv nepravde. Jadno je to i ne vodi ničemu dobrom. U stvari vodi, ali ne većini, sigurno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu