Mnoge djevojčice su kidnapovane, prodate od strane svojih porodica ili prevarene od strane momaka i makroa i poslate da se prostituišu u ovom selu.
– Samo želimo da se igramo. Voljele bismo da neko pronađe neko drugo mjesto za nas, negdje napolju, da živimo – rekla je jedna djevojčica, čiji je život, kao i hiljade drugih, uništen u zamci ovog sistema.
Selo je prekriveno šupama od valovitog lima, uskim ulicama, kanalima punim prljavštine i dućanima, a cijela zajednica funkcioniše oko bordela uz tiho odobravanje vlasti koje godinama ignorišu zlostavljanje.
“Da mi žena sazna, ubila bi me”
– Ima ih mladih i starih. Od deset do četrdeset godina. Cijene zavise. Od 60 centi do 10 evra – rekao je jedan kamiondžija kroz smijeh.
Daulatdija se nalazi uz rijeku Padmu, tik pored željezničke stanice i pristaništa, što je čini pogodnim stajalištem za kamiondžije i putnike.
– Da mi žena sazna, ubila bi me – rekao je jedan od njih u intervjuu za dokumentarac ARTE.tv.
Djevojčice koje dospiju u Daulatdiju najčešće duguju madam 200–300 dolara, koje ih „otkupe” i zadrže dok ne vrate dug. I kad ga vrate izlaza nema. Rad u prostituciji se nastavlja, samo više nisu pod nečijom formalnom kontrolom.
Jedna žena je ispričala:
– Imala sam osam godina kada su me doveli ovdje. Žena mi je dala dvije čokolade. Ušle smo na prednja vrata, a ona je otišla kroz zadnja. Prodala me je. Nisu mi dali da odem. Bila sam prestravljena.
Danas ta žena ima svoju djecu i još uvijek sanja o povratku:
– Kad bih je vidjela, ništa joj ne bih rekla. Samo bih joj dala koliko god novca traži. Samo da me vrati pred školu. Odatle ću se sama snaći.
U Daulatdiji živi i do 1.000 djece, uglavnom u istim sobama u kojima njihove majke rade.
Jedna majka priznaje:
– Moramo da primamo mušterije pred njenim očima. Moramo da preživimo, da ih školujemo, da im damo da jedu. Kako drugačije?
Tijelo za hljeb, duša za preživljavanje
Muškarci koji dolaze u Daulatdiju nemaju nikakav osjećaj krivice.
– Dođem da se opustim. Naporno radim, i ovde se odmorim. Uzmem onu koju mi se sviđa. Ne previše svijetlu, ne previše tamnu – srednje. Ne osjećam se loše. Samo se zabavljam. Svi treba da uživaju – izjavio je jedan „klijent”.
Uprkos stravičnim uslovima, se*sualni rad je legalan u Bangladešu, ali samo u registrovanim bordelima. Ipak, većina žena i djevojaka radi na ulici ili po privatnim kućama, što ih izlaže dodatnoj opasnosti od policije, nasilja i bolesti.
U Daulatdiji ni mrtvi nemaju mira. Jedna starija žena koja tamo živi već 50 godina ispričala je kako je morala da angažuje tri zavisnika da sahrane mrtvorođenu bebu njene komšinice:
– Samo su oni htjeli da je dodirnu. Molila sam ih.
Nekada su tijela bacali u rijeku, jer ih mještani drugih sela nisu puštali da ih sahrane u zemlji.
Organizacije poput Amnesty Internationala i lokalnih NVO godinama pokušavaju da ukažu na zlostavljanja i neljudske uslove u ovom selu. Prošlog mjeseca iz Amnesty-ja je poručeno:
– Ženama Daulatdije: više nećemo ćutati. Vrijeme je za zatvaranje ovog mjesta i izgradnju pravih domova i sigurnih radnih mjesta za žene.
Ali vlasti još ćute. A nova djeca odrastaju u sobama punim bola, gledajući iste scene koje su njihove majke gledale pre 10, 20 ili 30 godina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu