U hladu borova, s pogledom na polja i visove, dizali bi vikendice na zaravni između Ribnice i Šainovca. Ne pitaju za cijenu.
Uporni su i duboko ruku zavlače u džep, ali od Miša Udovičića (45), mještanina, uvijek čuju da on nema zemlje na prodaju. A ima, ne mogu da zamisle koliko, samo tu oko kuće pod livadom i šumom blizu četiri i po hektara.
Praznovao je u srijedu, na Mladence. Kad je dvije kćerke i dva sina jutrom dovezao na Zlatibor, u školu i vrtić, požurio je kući da najmlađe, peto, uzme u naručje.
Anđelina (10), Nikolina (9) i Radenko (6) su ono troje koje su Mišo i supruga Jelica imali u planovima. Poslije trećeg rekli su da četvrto može, ali i ne mora. Andrija (4) je došao na svijet kao taj „neobavezni“. Već Mihajlo, sedmi mu je mjesec, došao je na svijet nezvan, no dočekan je s radošću ništa manjoj nego starija braća i sestre.
Oboje nezaposleni
Znaju moja kriva leđa – kaže Mišo kad ga pitaju kako je odgajati toliko djece kad su i on i Jelica nezaposleni. Objasni da težak dinar stiče po zlatiborskim i murteničkim vrletima, za „Srbijašume“ uslužno siječe i traktorom izvlači drvnu građu. Nekad je rabadžijao s volovima, i opet će od ljetos kad ujalovi dva bika.
– U šumi sam i radim maltene cijeli život. Sa sedam godina sam počeo da kosim i od tada naučio mnoge poslove. Ne bježim ni od jednog, jer djeci ne smije da manjka, kad god zatrebam drugu Nikoli Kuzeljeviću, eto me u njegovoj strugari. Jutrom ustanem i odem, uveče se vratim. I tako već poodavno. Preturio sam preko ruku građe, grad od nje da podigneš – pričao je Mišo.
Borba supružnika za petoro djece je žestoka i neprestana, popadaše s nogu, ali daje smisao životu. Svjedoče joj jaki zlatiborski vjetrovi. Naveju smetove po metar i po, zametu dvorište da nos ne možeš da promoliš napolje. Zlatiborci ni u maju ne garantuju da je zima prošla, za nju kalendar na planini ne važi, mada sve liči da je proljeće blizu i da će Mišo u šumu ranije nego obično. Biće više posla, sa njim i prijeko potrebnih para.
Pod istim krovom žive njegova majka Vujana i sestra Dragana. Kćerke su mu školarci, Radenko predškolac, Andrija ide u vrtić.
– Najbolje je kad su svi prva smjena da ih zajedno ispratim i dočekam. Ustanem u šest, kad djeca odu namirim stoku, poslije idu kafa i doručak. Zatim opet u štalu, za sudoperu, šporet. Kuvaj i peri! Spremam za osmoro, Mihajlo je mali da bi jeo sa nama. Bude dana kada po tri puta uključim veš mašinu. Legnem prije ponoći, čini mi se da zaspim prije nego što spustim glavu na jastuk – govorila je Jelica kako je biti majka petoro.
Odvezi – dovezi. Svake druge sedmice, kad su djeca u suprotnim smjenama, rabadžija po četiri puta ode na Zlatibor. Kad mu posao ne dopusti tu je komšija da mu učini.
Udovičići drže 13 muznih krava, dvije junice, četiri bika, 30 ovaca i sedam svinja. Tolika stoka treba da potrkpi što ne može šuma sama. Porodica iz podnožja Tornika vrijedan dinar namakne od prodaje teladi, mlijeka, jagnjadi, prasadi. Samo kad bi cijena bila bolja…
– Dođe nam da prosipamo mlijeko, da se ne ponižavamo. Cijena je od jesenas sa 65 pala na 49 dinara. Jagnjad su prije koji mjesec bila 500, a sad 380. Sve poskupljuje, samo je seljačka muka jeftinija. Sreća je što nam je pred kuću došao asfalt, što nam redovno čiste put, što dobijamo novac za prevoz djece. Zahvalni smo Opštini Čajetina – nastavio je otac dvije kćerke i tri sina, piše Blic.
Na krilima zlatiborske gondole i ski centra Tornik, u Ribnici je niklo mnogo vikendica, samo njihovi vlasnici imaju neke navike nepojmljive zlatiborskom seljaku. Otuda Mišo spominje da bi bio mirniji da postoje pelene za stoku. Aslfatnim putem njegove krave idu na ispašu, ali stoka ne zna za red pa za sobom isprlja.
– To smeta gospodi vikendašima, kao da su rasli pod staklenim zvonom. Zovu, negoduju. Hoće život na čistom vazduhu, kuću u prirodi, zdravu hranu, ali ako može bez stoke. Dojadilo mi je da objašnjavam da su oni došli u selo, a ne krave u grad. Na sve posla što imamo, još moramo da idemo za stokom i čistimo put – slijegao je ramenima Udovičić.
Tek su mu na vrh glave vikendaši što mu sole pamet da proda stoku i okrene seoskom turizmu. Dođu s parama zarađenim u gradu da mu prodaju mudrost kako preživjeti u selu, kao da turista ima svaki dan.
Zemlja nad Tornikom tanko je nad kamenom i nezahvalna za poljoprivredu, ali tražena. Otkad je gondola spojila centar Zlatibora sa najvišim vrhom, i kako iz Čajetine sve glasnije najavljuju gradnju luksuznog „Zlatnog grada“ na obalama Ribničkog jezera, mnogi bi ovdje da kupe zemlju dok je cijena nije otišla u nebesa. Pojedini mještani i nasljednici imanja naveliko su unovčili parcele.
– Imam i mogao bih da prodam, ali neću. Nisam ja kupio ovu zemlju, nego moj pradeda, neću da krčmim naslijeđeno. Meni je ostavljeno i ja hoću da ostavim djeci. E, kad dođe vrijeme neka ona odluče šta će sa njom – rekao je Udovičić što ne kaže onima što bi da mu plate za koji ar.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu