I gotovo uvijek od poznanika, komšija, pa i od samih članova porodice čujemo istu rečenicu, “da ništa nije ukazivalo da će se desiti tako nešto”, ali ipak, nije da ništa ne ukazuje, prenosi Blic.
Stručnjaci objašnjavaju da je situacija u ovom slučaju veoma kompleksna i da treba pratiti signale koje koji odskaču od uobičajenih, ali nikako ne dopustiti da neko uđe u paranoju i počne da kontroliše ukućane. Prema određenim tumačenjima postoje neki elementi koji mogu ukazivati da se nešto sa određenom osobom dešava, tako za početak kod člana porodice možemo primijetiti bijes, agresiju, ili pak apatiju, u krajnjoj liniji – čudno ponašanje.
Sljedeći stepenik bi svakako mogao biti taj da ukućani negiraju problem i njegov možda pokušaj da mu se pomogne, i na kraju, istina se često krije od okoline, pa neka porodica u očima drugih izgleda savršeno. A da li je tako?
Koje signale neko može da šalje
Bijes, agresija, čudno ponašanje, apatija, oscilacija raspoloženja mogu nedvosmisleno ukazivati da neko ima problem.
– Možda je taj problem mali, možda je samo potreban razgovor. Ako primijetite kod nekoga iz svog okruženja da se drugačije ponaša, oslušnite ga i uputite ga da potraži adekvatnu pomoć, nekada je potreban samo razgovor, podrška, ali u nekim slučajevima potrebna je i terapija pa možda i hospitalizacija – kaže psiholog Maja Stojanović.
Marko Nicović, član Svjetske asocijacije šefova policija i nekadašnji načelnik beogradske policije objašnjava da se ništa ne dešava preko noći jer takvo destruktivno ponašanje sigurno traje neko vrijeme.
U njegovom ponašanju moraju da postoje neke crte koje na neki način daju signal da sa njim nešto nije u redu psihički. Obično roditelj od bruke ili straha to prećute i na neki način prelaze preko njegovog ponašanja. On ako nema nikakvo upozorenje ili ograničenje, dakle, ako se ne reaguje, on se više opusti u smislu da mu je “akcija dozvoljena” – objašnjava Nicović.
“Spriječite, pomozite”
“Spriječite me, pomozite”, često je nečujan vapaj koji neko šalje, ukoliko je svjestan sebe i onog što se dešava oko njega, ali porodica to ponekad ne čuje jer negira realnu situaciju.
– Porodica često ima iskrivljenu sliku o svojim najmilijima. Nekada u porodici ima te dobre komunikacije, a nekada ona bude površna ili lažirana. Dešava se i da ne bude dobre komunikacije. Ako onaj ko već ima izvjesni poremećaj, a ne liječi se, može doći do raznih situacija. Porodica nekada to prihvata i radi na tome da se on liječi uključujući stručnjake, a nekada negira – dodaje sagovornica.
Svakako, ne bi trebalo ulaziti u paranoju, ali pretpostavlja se da roditelji ali i supružnici imaju mnogo jasniju sliku od bilo koga iz okoline, zato je važno pratiti i osluškivati simptome, bilo kod djeteta ili kod supružnika, ali i slušati i “shvatati ozbiljno”.
Nicović ističe da je porodica ta koja prva mora da “uhvati” taj signal i ona je ta koja može da djeluje preventivno, prije svega na njega.
– Treba raditi na kontroli bijesa, a to ne smeju raditi ljudi koji nisu stručni. Tu su psihijatri, psiholozi koji treba da nađu rješenje. Recimo, ako je neka osoba imala ispad, neko ponašanje koje odskače od norme, to kao što je onaj u Mladenovcu ubijao iz kalašnjikova, on je već ranije imao sklonost ka destrukciji, onda je to signal za najbliže njegovo okruženje ili tamo gdje se on kreće, oni moraju da znaju da u jednom momentu može doći do rizičnog ili opasnog ponašanja i do te “eksplozije bijesa” – kaže Nicović.
Zašto porodica stvara lažnu sliku?
Iako je svaka situacija zaista stvar porodice, neke stvari poput agresivnosti ne treba tolerisati kako zbog sebe, tako i zbog okoline. Ako neko ispoljava agresivno ponašanje u svom domu, a prema spoljašnjem svijetu ponaša se “mirno i staloženo”, postavlja se pitanje da li je to alarm za uzbunu.
– Porodične stvari treba da ostanu porodične, ali do određene mjere. Ako govorimo o agresivnosti, potencijalno opasnom ponašanju po okolinu, moramo da znamo da ta agresivnost može u svakom momentu da se prenese i na spoljašnji svijet. S druge strane, okolina nema realnu sliku o nečemu ili nekome, pa zbog toga često vidimo neku porodicu ili neke konkretne pojedince kao “divne ljude”, a u četiri zida imamo nešto sasvim drugo – dodaje sagovornica.
Prema riječima stručnjaka, supružnici, roditelji – djeca, takođe, moraju razvijati poverenje i dobru komunikaciju kako bi i odnos bio kvalitetniji i da se ne bi razvijalo nasilje, kako unutar zajednice, tako i spolja. Spoljašnji svijet prima one poruke koje porodica želi da pošalje, zbog čega često dolazi do iznenađenja.
– Mora se reagovati na te prve signale, a u to je upućena porodica. Tu je i društvo, i vršnjaci. Postoje porodice koje zbog sramote, jer ne žele da se zna da je neko iz porodice “feleričan”, pa se to krije. Druga stvar, porodica se i boji njegove reakcije, to su osobe koje su inače introvertne, mnogo je teže komunicirati i verbalno i mentalno. Ljudi koji nisu stručni oni olako prelaze preko takvog ponašanja i ne traže stručnu pomoć, a nekada je potrebna ne samo medikamentna terapija nego i hospitalizacija – zaključuje Nicović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu