Sudbine

Život posvetila liječenju bolesti oka: Aftaba Dubičanac, začetnica savremene oftalmologije u Gradiški

U Gradiški je svima odavno jasno, poslije izgovorenog imena Aftaba, da se zapravo misli na Aftabu Dubičanac, začetnicu oftamologije u ovom gradu, uglednog specijalistu i omiljenu sugrađanku.

Život posvetila liječenju bolesti oka: Aftaba Dubičanac, začetnica savremene oftalmologije u Gradiški
FOTO: ZORAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

Prije pola vijeka Aftaba je udarila temelje savremene oftamologije u Gradiški koje i sada nadograđuje. Bez obzira na penzionerski status ostvaren prije petnaest godina, ona se bavi poslom kojem se davno posvetila svim svojim bićem.

– Medicinu sam studirala u Rijeci i u Nišu. Od 1974. do 1979. sam radila kao ljekar opšte prakse – započinje priču o svojim počecima u medicinskoj struci.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

– Godinu dana bila sam bila na specijalizaciji u Banjaluci, a dvije na „Rebru“ u Zagrebu, gdje sam i položila specijalistički ispit. Tada sam postala prvi oftalmolog u ovom gradu. Do tada su specijalisti dolazili iz Banje Luke, u Gradiški Dom zdravlja i u Bolnicu – prisjeća se Aftaba svojih početaka u profesiji koju i sada, jednako voli.

Znanje i iskustvo sticala je tokom cijelog radnog vijeka, u evropskim zdravstvenim centrima pa čak i u Libiji, gdje je radila pet godina. Ipak, Gradiška je za nju, kao i njenog supruga, uglednog profesora Kasima Dubičanca, svojevrstan centar svijeta. Aftaba rado govori o počecima ove važne grane medicine u gradu na Savi.

Oftalmologija, kao oftalmološka ambulanta u Gradiški nastala je 1981. godine, kada sam se ovdje vratila, nakon specijalizacije. Prije toga kod nas su dolazili specijalisti iz Banjaluke, jednom ili dva puta sedmično. Za komplikovanije probleme i intervencije, naši pacijenti su morali putovati u Banjaluku. U to vrijeme, bilo je ovdje zaista mnogo pacijenata. Bila sam odlučna da uspostavimo našu službu, koja će svakodnevno raditi, i koja će biti dobro opremljena – sjeća se Aftaba utemeljenja oftalmološke službe ali i zanosa kojim se radilo i gradilo, kojim se Gradiška podizala na privrednom, društvenom i svakom drugom planu. Zdravstveni sektor imao je izuzetno važno mjesto.

FOTO: ZORAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: ZORAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

– Prvi korak bilo je iznalaženje adekvatnog smještaja, prostorija koje dugoročno mogu zadovoljiti potrebe oftalmološke službe. U, tada novoj bolničkoj zgradi, nije bilo mjesta, sve je već bilo popunjeno. Napokon smo u drvenoj baraci pronašli veliki, funkcionalan prostor koji je odgovarao budućoj službi. Tu sam napravila raspored, odredila sobe za prijem, ljekarsku sobu, potom sobu za preglede, za manje oftalmološke zahvate, tamnu odnosno mračnu komoru i za ostale potrebe. Znala sam, na osnovu iskustava iz Banjaluke i Zagreba, kako je trebalo prostorije urediti i rasporediti službu. Bila nam je potrebna pristojna očna ambulanta. Bila sam uporna i odlučna. Oftalmološka oprema, naizgled sitna pomagala i aparati, bila je skupa, ali bez toga se nije moglo – kazala je Aftaba, koja je svoje sjećanje i iskustva iznijela za potrebe filma o istorijatu, začecima i radu gradiške Bolnice.   

– Imala sam i sreće u svemu jer je u to vrijeme direktorica Bolnice bila Mara Drinić. Ona je po struci ekonomista, dakle izvan medicinske struke, ali vrlo praktična i odlučna da unaprijedi ovu službu. Mara je nepogrješivo prepoznavala prave poteze i odmah išla u pravcu rješenja. Otišle smo u Zagreb i kupile dijagnostički i oftamološki set. Na Sajmu medicinske opreme, Mara i ja smo svu opremu nabavile, ja sam predlagala a ona kupovala. To je mene usrećilo jer sam napokon mogla raditi punim kapacitetom i primjenjivati stečena znanja. U to vrijeme ovdje je bilo mnogo pacijenata. Čak tri medicinske sestre, Dragica, Rada i Azra su sa mnom radile po cijeli dan, koliko god i kad god je trebalo – ispričala je Aftaba podsjetivši da su potrebe bile velike, ali snage i volje nije manjkalo.

FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: MILAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

– Radili smo na velikom i neobrađenom terenu. Imale smo mnogo snage i elana za posao. Uglavnom, sve je bilo uspješno i dobro. Nama su, ianče, pripadali i Dubica i Srbac. Da bismo umanjili dolazak pacijenata iz Dubice, četvrtkom sam poslije deset putovala u tu opštinu i primala pacijente. Deset godina sam, jednom sedmično putovala u Dubicu i tamo radila. Sve sam stizala i sa voljom radila. Ništa mi nije bilo teško. Nije bilo čekanja niti naručivanja kao danas, ovo je nešto drugo. Sada se zakazuje, dogovara, čeka… Bol ne može čekati – smatra Aftaba, upoređujući medicinsku praksu tada i u sadašnje vrijeme.

– U to vrijeme bilo je mnogo posla. Radila su preduzeća, fabrike, proizvodnja a radnici su bili izloženi povredama. Nije tu za mene bilo radnog vremena jer hitnoća ne može čekati niti se povreda može planirati. Vrag ne miruje i on uvijek radi, danu i noću. A šta je za čovjeka gore i teže, nego povreda oka. Niko tu ništa nije plaćao, niti je ko za to pitao. A tražili su me u svako doba dana, i svuda, na svakom mjestu. Za toliki posao bila su potrebna bar još minimalno dva a optimalno pet oftalmologa. I za to sam se izborila ali veoma teško. Borila sam se za oftalmološke specijalizacije ljekara koji žive u Gradiški, koji neće poslije otići. U tome sam, takođe bila uspješna – smatra Aftaba Dubičanac, objašnajvajući za Srpskainfo strpljivo i detaljno, mnoge periode nastanka i razvoja oftalmološke prakse u Gradiški.

Anegdote

Aftaba prepričava i mnoge anegdote iz svoje bogate prakse.

– Nedavno, dugo sam se borila da utvrdim preciznu dijagnozu starijoj pacijentici koja loše čuje a još lošije vidi. Tek, kada sam napokon u tome uspjela i dala joj naočale adekvatne dioptrije, ona mi se, ushićeno, obratila – rekla je.

FOTO: ZORAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA
FOTO: ZORAN PILIPOVIĆ/RAS SRBIJA

– Ah, draga Aftaba ala si ti ostarila a pamtim te dobro iz boljih vremena – ispriča nam je Aftaba jedno od iskustava iz svoje ordinacije. Na seoskim utakmicama, prepričava još jednu anegdotu, kada se publika naljuti na sudiju i posumnja u njegove odluke, i tada mene pominju.

– E moj sudija, ništa ti ne vidiš. Pa ti moraš kod Aftabe, poslije utakmice, milom ili silom. Tako govore u našim selima a ja to doživljavam kao anegdotu i kao priznanje – ispričala nam je Aftaba Dubičanac, koju vedar duh nije napustio.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije