U ovim riječima predsjednika VSTS BiH Milana Tegeltije krije se sav jad i čemer BiH.
Ohrabruje to što Tegetija tvrdi da pravosuđe ne radi po ovom modelu, nego na osnovu dokaza, ali razočarava stvarnost koja ga demantuje. Ona kaže da su podjele u društvu toliko duboke da se od poštara sve do članova Predsjedništva BiH zna ko su „naši“, a ko „njihovi“, koji se smiju dirati, a koji ne.
Poput pletenog džempera, kada povučete jedan kraj, reakcija stiže odande gdje je nikad ne biste očekivali. I baš kao što Tegeltija reče, automatski ste obilježeni kao neprijatelji onih čiji džemper osipate.
U svakoj zemlji, u svakom društvu se zna ko su čiji ljudi. Ostalima koji odluče da nisu ničiji, niko ne pravi problem. Međutim, u zemlji kakva je BiH, u kojoj postoje tri priznata naroda i u kojoj nije poželjno biti ničiji, problem se multiplicira. Naši i njihovi postoje po nacionalnom, vjerskom i partijskom ključu. To znači da sve treba da pomnožite najmanje sa tri, a onda još sa tri…
Podjela na naše i njihove udarena je u temelje BiH. U dejtonski Ustav. Tamo lijepo piše da nas mogu da predstavljaju samo naši, nikako njihovi. Iz toga je izvedena opšteprihvaćena interpretacija da je svaki napad na naše zapravo napad na sve nas. A, to šta naši rade u ime nas, nije pametno da se preispituje, jer vrlo lako mogu da nas prebace među „njihove“. Onda smo obrali bostan.
U tome se krije suština problema. Nije sramota pripadnost bio kome, problem je zloupotreba identiteta. Ako je jedini argument za nečiju krivicu ili nevinost to što je Srbin, Hrvat ili Bošnjak, ili što je igrom slučaja tužilac druge nacionalnosti, to nije pravosuđe, ni politika. Riječ je o ideologiji sa primjesama nacizma, iza čijih zidova se krije čista kleptomanija.
I naša, i njihova.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu