Ovo kaže komšinica K. K. (13) koji je u svom krvavom pohodu u OŠ Vladislav Ribnikar ubio osmoro djece i čuvara Dragana Vlahovića.
Prva komšinica o dječaku
Na vratima stana dječakove porodice zalijepljene su tri sličice iz animiranih filmova i pločica s prezimenom na ćirilici. Ništa ne ukazuje kako je upravo iza tih vrata dječak posljednjih mjesec dana kovao svoj pakleni plan i da je upravo s tog mjesta izašao s oružjem i papirom sa imenima vršnjaka koje želi da likvidira.
Prva komšinica porodice, koja je s njima išla na ljetovanja, a K.K. voli kao vlastito dijete, gospođa Olivera Leskovac Rojnik kaže da nije mogla da vjeruje kad je čula šta se desilo.
– Kad sam čula šta se dogodilo nije mi ni na kraj pameti bilo, ma ni u najcrnjim mislima, da se ovo dogodilo jednoj finoj porodici. Zove me komšinica, plače, vrišti. Kaže to što si sada čula Kosta je napravio. Bila sam u pidžami, nisam imala snage niti da navučem trenerku i odem tamo do njih – prisjeća se Olivera kojoj unuk ide u istu školu u kojoj se dogodio krvavi masakr.
– Razboljela sam se od tuge i jada. Kostu znam od rođenja. Ma da ga vidite, zgodan je, visok, lijep dečko, pametan, odličan učenik. Natprosječan je u svakom pogledu, na svim školskim takmičenjima je pobjeđivao. Igrao je i košarku. Bio je pomalo ćutljiv, ali ni njegovi roditelji nisu ljudi od puno riječi. Znala sam da pitam njegovog oca znajući da idu u tu streljanu: “Vlado, pa zar vam nije dosta rata, zašto to oružje imate?” – kaže ona za Slobodnu Dalmaciju.
Na pitanje kakvi su dječakovi roditelji, odgovora:
– Ma krasni, fini, skromni ljudi… Tata je doktor, radiolog, jedan od naših najpoznatijih doktora, mama je profesorka, predaje biologiju na fakultetu. Zajedno su nam se družila djeca. Ma ništa nije ukazivalo na to da može da se dogodi ovakva tragedija. Ko je tu sad kriv? Možda otac što ga je vodio tamo u tu streljanu i navukao na to? – pita se Olivera.
“Kad mi je nešto trebalo u kući uvijek bih zvala Vladu”
Sumnja da će se porodica ikad više vratiti na ovu adresu.
– Nisam sigurna. Ali što se tiče nas stanara oni se mogu sutra vratiti. Mi bismo svi bili uz njih. I uz Kostu. Uprkos svemu ovome. Vjerujte mi. Kako da ga osuđujemo? Znam dijete toliko godina. Stalno se pitam zašto, zašto i zašto? Šta se Kosti dogodilo…? Svi se pitamo i svi strahujemo šta će sada biti sa porodicom. Mi ih zaista svi volimo i toliko su bili dobri prema nama sve ove godine. Pomagali su nam. Kad mi je nešto trebalo u kući uvijek bih zvala Vladu – priča komšinica.
Na pitanje da, ako dječak jednom bude na slobodi i vidi ga u zgradi hoće li strahovati od njega, kaže: “Ja neću! Ja se neću plašiti. Ne…”.
Još nekoliko komšija iz zgrade se slažu u jednom: ovakvu nezapamćenu tragediju od strane dječaka nisu ni u snu zamišljali, prenosi Blic.
– To je jedna fina porodica, nezamislivo je što su dočekali. Dječak bi se uvijek lepo pozdravio, ponudio bi se da mi nosi kese iz kupovine kad bi me vidio u liftu, u šoku smo svi, šta da vam kažem – kaže jedan gospodin i dodaje.
– Bio je izuzetno miran, poput djevojčice. Spreman svima pomoći. Do juče nisam znao da mu je tata imao oružje. Nisam mogao ni da zamislim da je vodio malog u streljanu – zaključio je jedan od prvih komšija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu