Svake godine škole se zatvaraju, zato što nema učenika ili se nastava odvija za po nekoliko mališana. A kada školsko zvono utihne, to je jasan znak da ni selo više nema ničem dobrom da se nada.
Tada jedino zvoni zvono za uzbunu, ali i zbog krcatih domova za stare. Za njih se traži mjesto više, a pronalazi u bivšim školama, bivšim omladinskim domovima, bivšim fabrikama, u kojima se radilo i gradilo, u bivšim motelima koji su odavno ispratili posljednje goste. To je dokaz da se velika geografska područja prazne, da stanovništvo nestaje, a životna dob pomjera u negativnom pravcu.
Posljednji omladinci iz potkozarskih i lijevčanskih sela, osim malog broja izuzetaka, otišli su u gradove ili u inostranstvo. Zauvijek. Starci, koji su se do posljednjeg daha, na izmaku snage, borili da sačuvaju vatru na vjekovnim ognjištima, predali su se, izgubili su bitku i zauzeli mjesto u domovima. Za mnoge je to posljednja nepovratna stanica. Sa njima umire i selo, sve zauvijek nestaje.
Šta učiniti da se ovaj točak promijeni, da se okrene u suprotnom pravcu, pitaju se mnogi. Oni navode i adute, plodnu zemlju, bajkovitu prirodu, odličnu infrastrukturu, asfaltne puteve, vodovod, saobraćajne veze i blizinu velikih gradova.
Nažalost, sve to, kako tvrde mnogi, stiglo je prekasno. Izostali su ekonomski programi, stimulisanje proizvodnje i siguran plasman. Ovako, mnogi proizvodi, a ponajviše povrće i voće, završavaju na smetlištima. Lijepo je tu živjeti, sve se može proizvesti, ali nema gdje niti kome prodati.
A rad bez zarade, ni u najljepšem ambijentu, nije dovoljan niti stimulativan za život. U tome i jeste jedan od ključnih razloga koji su doveli do naprijed opisane situacije. Sve dok se to ne shvati iluzija je očekivati više djece, a manje staraca u našim selima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu