O svojoj avanturi na Aljasci, Milena je detaljno pričala za Blic.
– Sasvim slučajno sam otišla. Trebalo je moja drugarica da ode, ali ona nije mogla pa sam ja “upala” umjesto nje. Vizu i svu papirologiju sam brzo završila preko jedne agencije koja pronalazi radnike i već u julu sam bila u avionu za Ameriku. Dobro, prvo Istanbul, pa iz Istanbula u Njujork, pa odatle do Sijetla, pa iz Sijetla do Enkoridža pa onda do Nakneka. Bukvalno, tri dana jahanja. Stvarno, put je trajao tri dana – započinje priču Milena.
Mileni su na Aljasci bili obezbijeđeni smještaj i hrana. Ipak, ona ističe da posao na Aljasci uopšte nije za slabe – ni psihički ni fizički.
– Kada smo tek stigli, prvo smo kukali zašto nema toliko posla. Međutim, kada su nas rasporedili u smjene i kada smo počeli… Uopšte nam nije bilo svejedno. Fabrika radi 24 sata dnevno. Dakle, radi se u tri smjene, a smjene traju po 16 sati. Ja sam radila od 22 sata do 14 sati sljedećeg dana – objašnjava Milena.
Iznenađujuće, Mileni ovako duge smjene i rad na hladnom nisu teško pali i to sve dok je imala povrijeđenu ruku!
– Definitivno nije posao za nekog plačljivka. Prvih pet dana je teško navići se. Umorni ste, sve vas boli… Bilo je ljudi koji su i odustajali poslije tri dana. Ali ja sam razmišljala da ne mogu da odustanem jer u tom slučaju ne dobijete povrat novca i to znači da ste praktično bacili bar jedno 1.500 evra koliko vas košta put i viza. Ja sam došla tamo da radim, ne da odustajem – priznaje hrabra Milena.
Povrijedila ruku
Ona objašnjava kako je nastavila da radi i sa povrijeđenom rukom.
– Prvo sam bila raspoređena da čistim ribu. To i nije toliko fizički težak posao. Mašina uglavnom očisti sve iznutrice, moj posao je bio samo da nožem očistim ono što mašina nije uspjela. Međutim, poslije pet dana rada istegla sam tetivu na desnoj ruci. Naravno, oni su meni ukazali medicinsku pomoć i njihova preporuka je bila da ne radim, ali sam ja to odbila i rekla sam da želim da nastavim. Da bi me testirali, da li stvarno mogu da radim, rasporedili su me na sortiranje ribe. To umije da bude fizički naporan posao. Imate tri klase ribe – prvu, drugu i treću. Oni su me stavili da radim sa prvom klasom ribe – to su najveće, najteže i najbolje losos. Ja sam to radila lijevom rukom, jer sam desnu fiksirala. Kada su vidjeli da posao mogu da obavljam lijevom rukom kao što neki rade sa dvije ruke – ostavili su me u firmi i prebacili na sortiranje treće klase, a tu već ima jako malo ribe – priča iskreno Milena, inače samohrana majka dvoje djece.
Ipak, tu se njena avantura ne završava. Nakon zamalo fijaska u prvoj firmi, Milena je dobila transfer u fabriku u drugom mjestu. Ipak, ova jaka žena uspjela je i to da prebrodi i da se vrati u Beograd poslije dva mjeseca i šest dana.
– Prebacili su me u fabriku u Sjuardu. Isti je princip rada, isto se radi sa lososom, samo što sam tu bila zadužena za mjerenje konzervi. Dakle, senzori izmjere svaku konzervu sa mesom i pokažu da li u nekoj ima manjka ili viška. Moj posao je bio da dodam ili oduzem meso iz takvih konzervi. Ta firma nije radila 24 sata, nije se radilo noću, pa je to bilo malo lakše – objašnjava Milena.
Znaju za Srbiju po Novaku Đokoviću
Pored toliko posla i dugih smjena, nije joj ostajalo mnogo vremena za druženje i razgledanje. Ipak, Milena je ovo iskustvo ostalo u lijepom sjećanju, a najavljuje da će se i ove godine ponovo otisnuti put Aljaske. Iako je stalno zaposlena u Beogradu, gdje radi na trafici, nije imala problem sa poslodavcem. Njeno radno mjesto u Srbiji ju je čekalo i kada se vratila sa Aljaske.
– Bili smo smješteni u kontejnerima. Nas pet je dijelilo jedno kupatilo, ali postoje i sobe sa odvojenim kupatilom. Čula sam razna iskustva, ali to stvarno nije bio moj slučaj. Sve je bilo korektno, bilo je toplo, a kupatila su uvijek bila savršeno čista. Hrana je bila dobra. Za doručak smo imali voće, mafine i milion onih njihovih kolača. U kuhinji su radili Srbi pa smo imali pravu domaću kokošiju supu uz, naravno, još nekoliko jela koja smo mogli da biramo. Najviše sam se radovala domaćem pasulju – kaže kroz smijeh Milena.
Nakon toliko vremena, Milena kaže da je u ta dva mjeseca stalo dosta i smijeha i suza.
– Smijeha je bilo s kolegama. Kad bi me pitali odakle sam i ja ima kažem iz Srbije – nisu baš sigurni gdje je to. Ja sam onda rekla samo ‘Novak Đoković’ – tad svi već znaju. Suza je bilo kad shvatite da ste toliko daleko od svoje porodice, kad propustite rođendane… – priznaje Milena.
Na pomen Aljaske svima je prva asocijacija jako hladne vrijeme, ali Milena to demantuje.
– Umije da bude užasno vrijeme, a u fabrika je već i onako hladno kako se sva ta riba ne bi ukvarila pa nije bilo baš prijatno. Ali kada je kod njih 15 stepeni, svi smo išli u kratkim rukavima. Blizu je okean i sunce je jače, ja sam čak i izgorila. Priroda je tamo stvarno nestvarno lijepa, na svakom koraku je apsolutno prelijepo – zaključuje Milena koja se raduje povratku na Aljasku, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu