Ovim riječima humanitarka Tamara Misirlić opisuje baku Veru iz Mišinog hana kod Banjaluke i njen život.
-Baka Vera živi sama i nijedna riječ, nijedna slika ne može da dočara onu patnju koju ona svakodnevno nosi. Svijet oko nje je surov, a ona mu se uprkos tome smješka. Ni u najtišim trenucima, kad je hladno, kad je sama, ona nije izgubila tu nevjerovatnu snagu, snagu da voli. Ona ima ljubav, i to je za nju dovoljno. Ona nikada nije tražila pomoć, nije tražila milost. Nije joj trebalo ništa osim mali komadić hljeba i tu ljubav koju je spremna da daje. I kada smo došli, izgovorila je reči koje se ne mogu zaboraviti ‘Hvala Bogu da ste donijeli hljeba’ – opisuje Tamara svoj susret sa bakom Verom.
A onda ju je u svojoj skromnoj kući pitala da li je gladna i ponudila onim što je imala, krompir.
-I šta bi ja sad vama dala? Ajde, nešto ponesite – nudila je baka Vera ekipu koja ju je posjetila. I poručila da je će čekati kada je krenula.
-Nadala se da će biti još dana, još posjeta, još ljubavi. Da je još uvijek ima, da još uvijek postoje ljudi koji neće zaboraviti na nju. Da je nije napustio svijet. Ona je pobijedila zato što je zadržala svoju ljubav, svoju dušu i svoju zahvalnost. Hvala ti bako, srećna sam što sam imala priliku da me zagrliš, jedva čekam da ti ponovo dođem – poručila je Tamara.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu