Kao najstarija u smjeni, i kao književnica, Hanjalićeva je odlučila da na dan sahrane pretoči bol u stihove.
– To je bio naš zajednički oproštaj, jer u pjesmi sam opisala Njenu dušu Leptirice, uvijek nasmijane, njeno bijelo lice djevojke, sposobne i stamene, vrijedne, nježne i ženstvene. Često je radila u ambulanti za djecu, strpljivo i s mnogo empatije za djecu. Pokušala sam objasniti koliki je gubitak za porodicu, saradnike, ali i društvo – priča Jasmina za Avaz.
Žalost koja ju je preplavila kada je čula vijest, doktortka Hanjalić, Aidina kolegica iz smjene tri, opisuje riječima sljedećim riječima: “Nisam mogla prihvatiti prvih 24 sata. Misao je tonula, a kad bi izronila, drhtala sam. Tišina je bila jedino moguća”.
Nakon što su stihovi objavljeni, počele su pristizati poruke onih koji su Aidu poznavali.
– Pored tuge i boli, dominirala je misao da će naša mila doktorica nastaviti ‘živjeti’ kroz stihove. Pjesme žive mnogo duže od ljudskog života. Tako će biti prisutna u mislima i emocijama sa svakim čitanjem – kaže Hanjalić.
Ipak, ova pjesma nosi i snažnu poruku odgovornima. Metaforički i s namjerom da “upre prstom“, autorica u stihovima proklinje stijenu.
Pjesmu pročitajte u nastavku.
LEPTIRICA
(Dr Aidi Softić)
Tabut njen spustiše kolege
lagan kao duša leptirice,
uze nam je crna zemljica.
I ocu kćer voljenu,
sestri stub postojani,
drugarici drugu vjernu.
To lice bijelo i osmijeh
milodar djeci bolesnoj,
uplakanim melecima.
O, stijenje prokleto,
što udari na te oči vedre i
vatricu za uplašenobolne?
Ti bezmilosno utrlo si
radost bistrog izvora
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.