Vilijam Dafo dobitnik Počasnog Srca Sarajeva „Gluma je istraživanje i otvaranje za nova osjećanja“

Podsjetio je da je nakon ranih uloga u filmovima “Vatrene ulice” i “Živjeti ili umrijeti u Los Anđelesu”, prelomni trenutak u njegovoj karijeri stigao 1985. godine sa “Vod smrti ” (Platoon), filmom nagrađenim Oskarom.

Ikonična scena njegove filmske smrti, ocjenjuju kritičari, ušla je u istoriju kinematografije, a sam Dafo kaže da mu je poster sa tim kadrom bio oslobađajući jer “nije vidio sebe, već nekog drugog tipa“.

Ubrzo je uslijedio poziv američkog reditelja Martina Skorsezea za “Posljednje Hristovo iskušenje”.

– To nije bio film o Bogu, već o čovjeku. Snimali smo brzo, bez spektakla, sirovo i jednostavno. Šokiralo me je da film o vjeri, snimljen iskreno, izazove toliki otpor – rekao je Dafo, prisjećajući se kontroverzi i protesta koji su pratili premijeru.

Moderator masterklasa Nik Jang podsjetio je i na saradnje sa Dejvidom Linčom, Polom Šrederom i Ejbelom Ferarom.

Dafo je otkrio da je Linčev “Divlji u srcu” za njega bio posebno iskustvo.

– Njegova uputstva bila su apstraktna. Rekao bi: „Vilem, kada počneš scenu, ti si zelen, a onda postaješ braon.“ Prihvatio sam to i pustio lik da se sam otključa. Proteze, ti lažni zubi, promijenili su mi držanje i izraz, postali su okidač za lik – objasnio je.

O radu sa rediteljem Ejbelom Ferarom istakao je da se granice između glumca i reditelja često brišu.

– Kod njega ponekad nema tradicionalnog scenarija, samo okvir događaja. Snimamo odmah, bez mnogo proba. On očekuje spontanost i da glumac zna svoj posao – rekao je.

Za razliku od Ferare, po njegovim riječima, sa Šrederom je kreativni proces potpuno drugačiji.

– Sve je precizno napisano i režirano. U filmu “Lagani spavač” prvi put sam pomislio: ovo bih mogao da budem ja, da mi je život krenuo drugačije. Lik je bio diler u Njujorku, nešto vrlo blisko onome što sam mogao postati – rekao je Dafo.

O Džinu Hekmanu, partneru iz filma “Misisipi u plamenu”, Dafo je govorio da je “bio snažan ali i blag”.

– Znao je da bude grub i da ne trpi gluposti. Tada sam naučio da ljudima treba dati prostor i pustiti ih da pronađu svoje mjesto – ocijenio je Dafo.

Govoreći o tome kako održava vitalnost sa svježih sedamdeset godina, poslije više od 100 filmova i nedavnih nagrada u Veneciji i Lokarnu, rekao je da je tajna u ranom ustajanju, jogi i zdravoj ishrani.

– Često čujem da ljudi, kada ostare, kažu: ‘Kako se ovo desilo?'“, našalio se on.

Govoreći o rodnom gradu Epltonu u Viskonsinu, gde su rođeni i Hari Hudini i Džozef Makarti, prisjetio se djetinjstva.

– Kada sam odrastao, grad je imao oko 50.000 ljudi, uglavnom zaposlenih u fabrikama. Bilo je to dobro mjesto za djetinjstvo, ali čim sam odrastao znao sam da moram da odem u Njujork – rekao je Dafo.

Prema njegovim riječima, filmovi su mu, priznaje, u početku bili samo način da plati stan.

– Nisam bio filmofil, rastao sam uz pozorište. Ketrin Bigelou me je zapazila na sceni i pozvala u film “Bez ljubavi”. To je bio prvi angažman, donio mi je 10.000 dolara i tada ogroman novac – rekao je.

Dodao je da u saradnji sa rediteljima najviše voli kada u njemu prepoznaju stvari koje sam ne vidi.

– To je dio uživanja, učenja i uzbuđenja. Gluma je prostor za istraživanje i otvaranje novih osjećanja – naglasio je.

Dafo se osvrnuo i na prethodni boravak u Sarajevu 2000. godine sa filmom “Fabrika životinja” Stiva Bušemija, ističući da je to, malo nakon rata, bilo jedno sasvim drugačije Sarajevo i “lijep festival”.

Večeras će mu na festivalu biti uručeno Počasno Srce Sarajeva za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti.