Magazin

Danas ne služi ničemu, ali je ostao SIMBOL JEDNOG VREMENA: Ovaj uređaj imala je SVAKA KUĆA i bez njega ljudi NISU MOGLI DA ŽIVE

Ovaj uređaj nekad je imala svaka kuća u Jugoslaviji.

Tranzistor
FOTO: MUZEJ ŽERAVICA/TV STABILIZATOR ISKRA/FACEBOOK SCREENSHOT

Danas je više od stare i obične električne sprave. Simbol je jednog vremena. Kada se fotografija pojavila na društvenim mrežama, one generacije rođene još za vrijeme Titovog života zapljusnuo je talas nostalgije.

I koliko god da je tehnologija napredovala, uvijek ostane žal za tim nekim jednostavnijim aparatima koji su nam živote uljepšavali i olakšavali, ali ne i okupirali kao danas – kao što je televizija.

I dok je televizija osvajala svijet, kuća u Jugoslaviji sredinom prošlog vijeka nije se mogla zamisliti bez jednog uređaja – TV stabilizatora. Bio je to aparat koji je regulisao napon struje koja ulazi u TV prijemnik i često se opisivao kao “težak kao tuč”. Pored toga što je omogućavao prijem slike, služio je i kao svojevrstan ‘magnet’ za porodicu, prijatelje i komšije.

Pročitajte još

Nostalgija iz Sarajeva

Priču o tom vremenu nedavno je na društvenim mrežama podijelio Naser Husić, tumač znakovnog jezika, uz fotografiju legendarnog stabilizatora iz doba Jugoslavije. Njegova sjećanja probudila su nostalgiju. Bilo je to krajem sedamdesetih u Sarajevu, kada su ulice mirisale na pečeni kesten i ugalj iz dimnjaka, a zime bile oštre, s debelim snijegom preko kaldrme na Baščaršiji.

Crno-bijeli televizori tada su bili pravo čudo tehnike, gotovo svetinja u svakom domu. U našem sokaku na Alifakovcu, u maloj kamenoj kući s drvenim prozorima, moj djed je imao stari ‘Iskra’ televizor, prekriven čipkanim miljeom koji je nana sama heklala. Ali taj televizor nije bio samo ekran – bio je ritual. Uz njega je uvijek išao i nezamenjivi TV stabilizator, onaj težak, zujavi metalni sanduk koji je morao da se uključi prije nego što se slika pojavi.

Sjećam se kako je djed, svaki put pred Dnevnik ili fudbalsku utakmicu, ustajao, mrmljao o ‘nestabilnom naponu’ i palio stabilizator. Trebalo mu je par minuta da se ‘zagrije’, a zvuk je ličio na tiho pevušenje starog motora. Dok smo čekali, nana bi donosila kolače – pitu od jabuka ili pogačice, a mi djeca bismo sedela na sagu i nestrpljivo čekala da se na ekranu pojavi slika, isprva mutna i šuštava, dok djed ne bi podesio antenu na krovu ili udario televizor sa strane.

Televizor kao centar okupljanja

Te večeri su bile posebne. Komšije bi se skupljale jer nisu svi imali televizor, a još manje stabilizator. Sjećam se komšije Hasana koji je donosio stolicu i seda pored prozora jer je tvrdio da ‘bolje vidi ako je bliže’ – opisuje Husić.

Bila je to slika jednog drugačijeg Sarajeva – toplog, zajedničkog. Kad bi počela utakmica Želje ili Sarajeva, čitava ulica bi utihnula. Čule bi se samo uzvici oduševljenja ili poneka psovka kad lopta ne bi završila gdje treba. I kad god prođem pored neke stare kuće na Alifakovcu, još mi se čini da čujem tiho zujanje stabilizatora i miris pite iz nanine kuhinje – zaključuje Naser Husić, a prenosi Radiosarajevo.