Postao je simbol nade i oporavka za više od 800 ljudi koji su u njemu tražili izlaz iz pakla zavisnosti. Kroz njegovu komunu prošlo je mnogo pojedinaca koji su se našli na dnu, ali su, uz stručnu pomoć i podršku, uspjeli ponovo da se usmjere ka normalnom životu.
Kroz razne terapije, kao što su crtanje, rad u dvorištu, poljoprivreda, kao i održavanje i uljepšavanje prostora u kojem žive, korisnici se suočavaju sa sopstvenim izazovima i rade na razvijanju novih životnih navika.
– Od njegovog osnivanja do danas prošlo je oko 836 ljudi. Oko 20 odsto je onih koji su izdržali sve četiri faze programa. Od tih 20 odsto koji su izdržali do kraja, možemo reći da je 70 odsto onih koji su uspješno završili program i koji su danas uspješni ljudi, ostali u oporavku, nastavili svoj normalan život, stekli porodicu, pronašli posao. Oko 130 njih je završilo sve četiri faze, a trenutno ih se u Centru nalazi 20 – kaže za Srpskainfo sestra Amata Anđelić, koordinatorka Centra za odvikavanje od zavisnosti „Marjanovac“.
Kako pojašnjava, u početku je najzastupljenija bila zavisnost o heroinu, međutim, vremenom se situacija promijenila, pa se danas sve češće javljaju kombinovane zavisnosti, poput kokaina, sintetičkih droga, spida, amfetamina i marihuane. Takođe, posljednjih godina sve je prisutnija i zavisnost o alkoholu, posebno među ženama.
Četiri faze
Terapijski program u „Marjanovcu“ ima četiri faze, a kako priča sestra Amata, proces odvikavanja počinje već onog trenutka kada osoba zatraži pomoć – često putem telefonskog poziva.
-U prvoj fazi sa korisnicima radimo na motivaciji, usvajanju osnovnih pravila i normi u Centru, sticanju radnih navika, oživljavanju higijenskih navika. Kad se vidi da je taj dio savladan, slijedi druga faza koja je intenzivni emotivni rad, jer zapravo svaka zavisnost je odgovor na neka pitanja koja u životu nisu sređena, nisu riješena, da li su to porodične traume, traume iz ličnog života i slično, traume koje su prošli kroz vrijeme drogiranja ili alkoholizma, tako da je ta druga faza zapravo najduža, jer moraju vidjeti šta su njihove rane, koje su to životne situacije sa kojima se ne mogu nositi bez određene supstance. Treća faza je saniranje, rekapitulacija od onog dijela kakvi smo bili, šta smo radili, šta smo uspjeli promijeniti, šta to nećemo moći nikad promijeniti, rad na porodičnim odnosima, polako povratak u društvo, odlazak kući češće vikendima, uspostavljaju kontakte, traže radno mjesto, nastavljaju studiranje… Četvrta faza je kad su oni potpuno vani i kada žive sa svojom porodicom, nastavljaju tamo gdje su stali, ili započinju sve ispočetka. Program traje oko dvije godine, ali sve zavisi kakav je čiji proces – priča sestra Amata.
Psihosocijalni pristup i radna terapija
Boravak u Centru je na dobrovoljnoj bazi, a program se temelji na psiho-socijalnom pristupu uz radnu terapiju, koja pomaže korisnicima da kroz svakodnevne aktivnosti shvate svoje sposobnosti, snage i slabosti. Dan u Centru počinje rano, a radne obaveze su sastavni dio terapije – korisnici rade u dvorištu, brinu o kuhinji, održavaju objekte, bave se poljoprivredom i uređivanjem prostora.
Mnogi bivši korisnici ostaju u kontaktu s „Marjanovcem“. Neki se javljaju redovno, drugi povremeno, ali većina njih nosi duboku zahvalnost za novu šansu koju su dobili.
-Mi smo sa svima u kontaktu koji to žele. Neki nam se javljaju često, neki rjeđe. Neki dođu u posjetu kada su na godišnjem. Mnogi su bili na dnu dna, a sada su profesori, završili su doktorate, fakultete, socijalni rad.. – ispričala nam je sestra Amata.
Poruka za mlade
Kaže da je najbolja prevencija zavisnosti- nikada ne probati.
-Mladi su sada u velikom izazovu, i u društvu, u porodicama, školskim sistemima, jer nije lako odrastati. Porodica ima veliku ulogu, ne mora ona biti savršena, da bi djeca bila savršena. Ono što porodica treba da ima jeste ljubav, odgovornost, zahtjevnost. Tamo gdje ima dogovora u porodici i određenih pravila ponašanja, tu se dešavaju zdravi životi. Djeca vrlo dobro znaju gdje su njihove granice, ali treba ih znati postaviti i kontrolisati. Danas nije lako biti ni mlad, niti roditelj. Porodicama bih poručila: Lijepo je imati u djecu povjerenje, ali djeci treba i kontrola. Roditelj ne može biti prijatelj. Tamo gdje je roditelj prijatelj, tu se obično sklizne prije ili kasnije. Roditelj mora imati svoju ulogu i svoju odgovornost – poručuje sestra Amata Anđelić.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.