Sjećanja su im sveža kao da su juče počeli svoj zajednički život. Nevenka ističe koliko je važno kada se prepozna srodna duša.
“Naša ljubav je jača nego prvog dana”
– Upoznali smo se u Nišu… i odmah sam znala da je drugačiji. Nije bilo tada luksuza, nije bilo poklona, samo iskrene reči i čista emocija. Prošli smo mnogo toga i lijepog i ružnog, i lakih i teških momenata, ali nikada nismo posumnjali jedno u drugo. I zato smo tu, evo, pola veka kasnije… naša ljubav je jača nego prvog dana – priča Nevenka za RINU.
Vlastimir, koji je godinama radio u Sloveniji, kroz osmijeh se prisjeća jednog vremena koje današnjim generacijama deluje kao legenda.
“Svakog dana sam išao do govornice da je pozovem”
– Svakog dana sam išao do govornice da je pozovem. I kad padne kiša, i kad me stisnu sati posla, ja zovem. Znao sam da me čeka. To mi je davalo snagu. Četvrtog jula smo jedno drugom rekli: zauvijek… Nije bilo mnogo priče. I evo… pedeset godina kasnije, ništa nismo izgovoreno porekli – rekao je Vlastimir.
Stigli su i njihovi prijatelji iz mladosti, Janez i Slava, koji su prešli stotine kilometara da bi bili uz njih. Janez se sjeća početaka kao da gleda stari film vrijedan svake pažnje.
– Vlastimir je bio radnik kakvog poželiš, vrijedan, pošten. Vozio sam ga kući poslije posla i sjećam se kako je žurio, kao da ga nešto vuče. Nisam morao ni da pitam, znam da ga je tamo čekala ljubav. I danas kad ih gledam, srce mi biva puno. Neki se ljudi rode jedno za drugo – priča Janez.
Slava, ganuta emocijama, dodaje:
– Nevenka mi je kao sestra. Godinama smo dijelile sve i radost i brigu. Pedeset godina njenog i Vlastinog braka nisu samo brojke. To je jedna od najpoštenijih, najiskrenijih ljubavnih priča koju znam. I ponosna sam što sam dio nje – kaže ona.
Djeca ponosna na njihovu ljubav
Njihova djeca, Emilija i Mihailo, odrasla su uz vrijedne roditelje koji su im davali više primjerom nego riječima. Emilija ponosno govori o svojim roditeljima sa emocijom u glasu.
– Naši roditelji su radili mnogo. Mama je sve držala, tata je donosio hljeb. Nisu imali puno, ali ono što su imali, davali su nama. Sjećam se večeri kad je tata obećao da će nas povesti na ćevape… pa zakasni, pa se mama brine… a mi čekamo. I to čekanje je bilo sreća. Danas razumem koliko su se žrtvovali“, kaže sa posebnom ljubavlju prema svojim roditeljima.
Mihailo se nadovezuje da se ljubav sa godinama više razume.
“Ako postoji recept za brak, oni ga žive”
– Kad si dijete, ne vidiš sve. Tek kad odrasteš shvatiš koliko ljubavi može da stane u jedan stan, jedan sto, jednu nedjelju, kada se svi okupimo. Naši roditelji su nas učili da poštujemo i radimo, da se držimo. Ako postoji recept za brak, oni ga žive – priča sin.
Iako je njihov prvi zajednički dan bio skroman, bez muzike i pompe, ovaj jubilej ispunile su trube, pjesma i torta, simbolično, kao pečat koji ovjerava pola vijeka istrajnosti. Ipak, najjača poruka dolazi iz onoga što se ne izgovara naglas, nego traje. Traje u pogledu Nevenke koja i danas gleda Vlastimira kao i prije 50 godina. Traje u njegovoj ruci koja i danas prvo traži njenu. Traje u deci koja su postala ljudi kakvim su ih roditelji želeli. Prava ljubav ne zahtjeva da bude savršena, samo da bude istrajna.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.