Sudbine

"Sinu sam poklonila stan, a on mi sada ovako vraća" Udovica Sonja (66) ispričala kakva je sudbina snašla za praznike

Bez obzira na sve što je tokom života uložila u porodicu, Sonja (66) danas praznike dočekuje sama.

"Sinu sam poklonila stan, a on mi sada ovako vraća" Udovica Sonja (66) ispričala kakva je sudbina snašla za praznike
FOTO: FREEPIK

U godinama kada je, kako kaže, očekivala makar malo razumijevanja i topline, suočava se sa osjećajem da je postala teret najbližima, a ne oslonac kakav je decenijama bila drugima.

Njena ispovijest, ispunjena ličnim gubicima, finansijskim odricanjima i emotivnim lomovima, otvara bolno pitanje odnosa između roditelja i odrasle djece.

U prazničnim danima, kada samoća najviše boli, jedinu utjehu pronalazi u društvu svog malog psa, jedinog bića koje, kako piše, od nje ništa ne traži, a daje joj sve. Imam 66 godina, u penziji sam i devet godina sam udovica. Još kao dijete naučila sam šta znači ostati bez oslonca jer je mene i mlađu sestru ostavila majka kada smo imale osam i po i šest godina. Srećom, odgajio nas je otac kao samohrani roditelj i dao nam sve što je mogao. Uprkos tom teškom početku, vjerovala sam u ljubav i porodicu – piše.

Finansije je vodila sama

Udala sam se sa 31., iz ljubavi, ali me suprugovi roditelji nikada nisu prihvatili jer sam bila sedam godina starija od njega.

– Ipak su nam dali dio kuće, ali samo da svijet ne bi rekao da zvrji prazna, a sinu je danas ne daju na korišćenje. Tu kuću sam od početka obnavljala uglavnom ja, jer sam radila dok je suprug još studirao. Nažalost, moj muž je dozvolio roditeljima da se miješaju u naš život, što je negativno uticalo i na brak i kasnije na djecu – objašnjava slijed događaja.

Otkriva i da je godinama bila u kreditima, prodala vrijedno zlato, brod i vez, sve kako bi porodica preživjela.

– Suprug se, uprkos trudu, nikada nije u potpunosti profesionalno ostvario. Briga o porodici uglavnom je pala na mene – finansijski, organizaciono i emotivno. Školovala sam djecu, vodila ih u muzičku školu, na treninge odbojke i rukometa, u školu stranih jezika, a sve bez ikakve podrške. Istovremeno su me omalovažavali i šikanirali uz stalne komentare da živim u njihovoj kući, iako sam sve finansirala – piše Sonja.

“Ostala sam sama, bez podrške”

Brak je, ističe, s godinama postao neizdrživ, ali sa jednom platom i dvoje male djece nije imala ni novca ni snage da ode.

– Poslije 26 godina braka, suprug je iznenada preminuo. Djeca su tada imala 19 i 21 godinu. Bio je to strašan šok, tim veći jer mi je godinu dana ranije umrla i sestra. Ostala sam sama, bez podrške, opterećena dugovima. Obrt pokojnog muža preuzela je kćerka i dala ga svom bivšem dečku, uz tvrdnju da sam nesposobna. Istina je da sam bila slomljena. Trebalo mi je više od dvije godine da se makar djelimično oporavim – opisuje.

Poslije 30 godina napustila je kuću i pokušala da započne novi život sa drugim čovjekom, ali se to, kako iskreno piše, pokazalo kao greška.

– U međuvremenu je umro i moj polubrat, a na nagovor djece preselila sam se u mali dio njegove kuće, koji sam naslijedila. Ranije sam svoju polovinu stana, koju sam naslijedila od oca, prepustila sestri i njenoj djeci, koji danas sa mnom uopšte ne komuniciraju. Živim sama sa prosječnom penzijom, uprkos 43 godine radnog staža. Vraćam kredit, u procesu sam etažiranja kuće i sve plaćam sama – otkriva.

– Novu godinu i Božić provodi sama Novu godinu sam provela sama a i Božić ću. Prema mišljenju moje djece, ja sam egoistična i tražim poseban tretman. Sin me jeste pozvao, ali pod uslovom da ne dovedem svog malog psa u kuću u kojoj sam živjela i radila punih 30 godina, u koju sam uložila pola života. U toj kući za mog psića nema mjesta, dok tamo žive njegove tri mačke. Odbila sam taj uslov jer se puca, a psić se boji – rekla je, prenosi Moje vrijeme.

Napominje da se već više od šest mjeseci sama bori sa herpes zosterom, sama sa užasnim bolovima, bez ičije pomoći.

– Danas bol donekle popušta, ali neuropatske tegobe i dalje ostaju. Teško je kada shvatiš da si dao sve i da nemaš pravo da očekuješ ništa, jer došlo je vrijeme kada samo roditelji moraju da vole i da se žrtvuju, dok djeca to ne moraju – oni imaju svoj život i grijeh je očekivati pomoć i razumjevanje od njih, a o ljubavi da i ne govorim. Zato biram samoću i praznike ću provesti sa svojim psićem – zaključuje svoje pismo penzionerka Sonja.