Seljačka posla

Svi bi da zarade, a samo su građani na gubitku…

Kilogram žive vage prasića u Srpskoj već ide i do 7 KM, što obećava da ćemo oko Božića, pa čak i ranije, ovu robu plaćati po cijenu koju zadugo nećemo zaboraviti.

Dakle, opet „deža vi“ – što su praznici bliže, to cijene postaju bezobraznije, a domaćini zabrinuti čime će za slavu izaći pred goste, a da se ne obrukaju i ne ogriješe o tradiciju.

Za mnoge, pečeno prase na stolu i dalje je neizvjesno, jer su poskupljenja već pritisla sa svih strana, pa se gleda na svaku marku…

Mnogi se, upravo u ovo doba godine, sa sjetom prisjete vremena kad se pred slavu ili Božić nije razmišljalo o cijenama, nego o tome ko će se sve okupiti za slavskom trpezom. Davno bješe, da se gotovo i zaboravilo…

Zna naš domaćin da od maštanja nema vajde, pa se namrštenog čela lati ono para što je sačuvao, da vidi hoće li za slavu moći kupiti cijelo prase ili pečenja, taman toliko da ne zafali za ručak.

Naravno, ima i onih koji ne odustaju od pečenice, pa makar se morali zadužiti, a dug vraćati maltene do sledeće slave.

Bilo kako bilo, svima njima (osim onima, zna se već kojima) šaka u stomak je kad krenu po prase, a kilogram žive vage 10, ili čak 12-13 KM…

Pored toga što će, zbog vrtoglavih prazničnih cijena, ostati praznih novčanika, teško im pada i to što im je ruku u džep zavukao i – seljak.

A uzgajivači prasića ne kriju da će svoju robu zacijeniti svaki put kad im se za to ukaže prilika?! Objašnjavaju da, čim građani krenu da traže prasiće, treba da budu spremni i na rast cijena. Logično ili ne, opravdano ili ne, bezobrazno ili ne, tako nam je kako nam je.

Sve u svemu, za one koji žive od istinskih radničkih plata i malih penzija, a kojih je u državi ubjedljivo najviše, vrijedi pravilo – idu praznici, idu brige. Jer, rado bi da se malo opuste, a tanki novčanici im ne daju, pa ne daju.

Zato mnogi samo čekaju da praznici dođu i prođu, jer što prije žele da zaborave da ni par dana u godini ne mogu da uživaju u čaroliji i da žive kao – ljudi.