Tako je Aleksander Grejem Bel 1876. godine započeo novu eru komunikacije. Te riječi bile su prvi razumljivo prenijeti govor na daljinu. Telefon je tada djelovao kao čudo komunikacija u realnom vremenu, bez fizičke blizine, zvučala je gotovo magično.
Novine su pisale o “divnom izumu”, publika je aplaudirala demonstracijama. Govor je postao primarni način povezivanja ljudi koji su udaljeni.
Vijek i po kasnije – nikada nije bilo lakše pozvati nekoga. Mobilni telefoni su stalno uz nas. Možemo da razgovaramo dok hodamo, vozimo, radimo. Granice gotovo da ne postoje.
Pa ipak, za mnoge ljude – naročito mlađe generacije – podizanje slušalice postalo je neprijatno iskustvo.
Promjena komunikacionih navika
Od imejla, preko SMS poruka, do aplikacija za dopisivanje i društvenih mreža – načini komunikacije su se umnožili. Izbor je ogroman, ali se čini da se preferencije jasno pomjeraju ka pisanom obliku.
Prema međunarodnom istraživanju YouGova iz decembra 2023. godine, 40 odsto ispitanika navelo je SMS ili tekstualne poruke kao prvi izbor lične komunikacije. Pozivi na mobilni telefon zauzeli su drugo mjesto sa 29 odsto, dok su pozivi na fiksni telefon pali na svega tri odsto.
Razlike su izraženije kada se pogleda starosna struktura. Istraživanje pokazuje da su ispitanici od 18 do 24 godine najskloniji tekstualnoj komunikaciji, dok osobe starije od 55 godina i dalje češće biraju telefonski razgovor.
Telefon više nije podrazumijevani izbor – postao je opcija.
“Tiha generacija”
Zbog izražene sklonosti pisanju poruka, generacija Z, a često i milenijalci, dobili su nadimak “tiha generacija”.
Lea Uc, koja vodi njemački podkast Telephobia, u kojem pomaže ljudima da obave teške i emotivne telefonske razgovore, objašnjava da su mladi odrasli uz drugačiju dinamiku komunikacije. Navikli su da biraju riječi, dodaju ili brišu emodžije, uređuju poruke prije slanja i kontrolišu trenutak odgovora.
Telefonski poziv tu kontrolu oduzima.
– Poruka daje osjećaj da sagovornik može da odgovori kada mu odgovara – objašnjava Uc. Spontani poziv, s druge strane, može djelovati kao zahtjev za tuđim vremenom.
Nije slučajno što je britansko istraživanje Uswitch-a iz aprila 2024. pokazalo da 68 odsto osoba od 18 do 34 godine preferira unaprijed dogovorene pozive.
Telefon više nije spontani alat – postaje zakazani događaj.
Očekivanje neprijatnosti
Zanimljivo je da nelagodnost prema telefoniranju nije isključivo generacijska.
Amit Kumar, vanredni profesor marketinga, psihologije i neuronauke na Univerzitetu Delaver, proučavao je kako ljudi doživljavaju glasovne pozive. Njegova istraživanja pokazuju da ljudi – bez obzira na uzrast – očekuju da će telefonski razgovor biti neprijatniji od tekstualne komunikacije.
I mladi i stariji dijele to uvjerenje.
Međutim, rezultati pokazuju nešto drugo: nakon obavljenog razgovora, ispitanici ne prijavljuju veću neprijatnost u odnosu na dopisivanje. Drugim riječima, strah postoji – ali se često ne potvrdi u praksi.
Kumar naglašava da što više iskustva neko ima u telefoniranju, realnije procjenjuje situaciju. Problem nastaje kada se pozivi izbjegavaju – tada se pogrešna očekivanja održavaju i učvršćuju.
Kada je glas ipak važan
Uprkos nelagodnosti, istraživanje Uswitch-a pokazuje da 53 odsto mladih od 18 do 24 godine smatra da bi bilo uvrijeđeno kada bi za važne životne događaje – poput vjeridbe ili rođenja djeteta – dobilo samo poruku, a ne i telefonski poziv.
Važne vijesti traže glas.
Slično je i sa teškim temama. U podkastu Telephobia ljudi pozivaju kako bi razgovarali o izuzetno ličnim iskustvima: suočavanju sa nasilnikom iz detinjstva, kontaktiranju davno izgubljenih članova porodice, pa čak i razgovoru sa osobom koja je izazvala tešku saobraćajnu nesreću.
Prema rečima Lee Uc, telefon predstavlja “idealnu tačku” – omogućava emotivnu povezanost, ali zadržava fizičku distancu. Ličan je, ali manje intenzivan od susreta uživo, prenosi Dojče velo.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.