U podnožju Golije u selu Devići živi desetočlana porodica Metić. Njihov dom je skroman, a uslovi u kojima odrastaju mališani daleko su od lakih. Ipak, u toj kući ima mnogo ljubavi, rada i nade. Roditelji uz pomoć bake i deke brinu o šestoro djece. Najmlađa Lena ima tek mjesec dana, dok je najstariji Dejan 11-godišnjak, koji već zna šta znači odgovornost.
Mališani svakoga dana prolaze kroz pravu agoniju kako bi došli do škole. Kilometrima pješače kroz surove planinske predjele, gdje im društvo ne prave vršnjaci, već lisice i medvjedi.
Najstariji brat, jedanaestogodišnji Dejan Metić, opisuje svoju školsku rutu od koje se ledi krv u žilama: “Niz brdo 15-20 minuta, a uz brdo kad mi idemo sami dva sata. Pa sve idemo pješke i hladno nam je, pošto uvijek ovdje zaveje snijeg”.
Da strah od zvijeri na Goliji nije dječija izmišljotina, pokazuje i Dejanovo svjedočanstvo o bliskom susretu sa predatorom: “Ovdje je jedna mečka došla ispred kuće i komšija moj Vlade je otjerao petardama i mogla mu je slomiti kuću”.
Njegov mlađi brat Aleksa (9), uprkos svemu, čuva svoj osmijeh i kaže da mu je u životu “sve lijepo”, ali i on priznaje da mu put do škole pada teško: “Jeste samo kad idemo uz brdo”.
Djeca rade poslove odraslih muškaraca
I dok mnogi njihovi vršnjaci bezbrižno provode djetinjstvo, mali Metići već znaju šta znači rad. Dječaci pomažu u težim poslovima, nose, tovare, rade na zemlji i pomažu oko radionice. Djevojčice su u kući, desna ruka svoje mami Danijeli.
Anđela (6) kaže da “uzme bebu”, a majka Danijela dodaje da su djeca izuzetno vrijedna i da ona pomaže babi.
Ipak, najpotresnija je priča dječaka, koji na svojim malenim plećima nose težinu fizičkog rada. Dejan (11) već radi sa opasnim alatima na najtežim seoskim poslovima:
– Pa ja, na primjer, mogu da vučem sajlu, tu pomažem, mogu da tovarim drva, držim testere, radim sa testerom. Jeste pomalo teško, a ćutim zbog mog djeda i mog tate, pošto je djed bolestan – kaže Dejan.
Iako su dnevnice, kako sam dječak kaže, niske, on se ne žali.
Strah jedne majke i skromne dječije želje
Majka Danijela Metić najviše strijepi kada djeca izađu iz kuće da idu u školu po velikim smetovima:
– Barem za njih, za prevoz mi je najviše. Kad padne veliki snijeg, djeca ne mogu ići putem. Nije prohodan. A oni pješaka idu, ja im razmišljam kako će odozdo, da li će ih sretne nešto, da li će ih nešto plaši – zabrinuta je majka.
Zato dječije želje nisu ni skupe ni nerealne – žele bezbjedan put, po neku loptu, patike i bicikl. Dejanove želje pokazuju koliko mu malo treba za osmijeh:
– Volio bih da imam krevet na dva sprata i da imamo kompjuter, laptop, radni sto za knjige, novi ranac, nove patike za fudbal i bicikl – kaže dječak.
Nedovršena kuća kao jedina nada
Danonoćnim radom, porodica je nekako uspjela da podigne temelje za novu kuću koja bi za njih značila novi, sigurniji početak, ali dalje od toga se nema. Na pitanje o kakvoj kući sanja, Dejan skromno odgovara:
– Pa na dva sprata. Da bi svi stali. Ja bih volio gore uvijek da živim na spratu – kaže dječak.
Njegove riječi potvrdila su i ostala djeca koja su u glas radosno uzviknula: “I ja bih volio gore. I ja.”
Međutim, snovi ovih mališana zavise isključivo od dobre volje drugih.
– Uopšte ne znam kako da prizovem opštinu da nam pomogne da nam naprave kuću što smo započeli. Nije lako da se šestoro djece započne u kući i da gazimo veliki korak da idemo dalje, da pravimo – kaže Danijela Metić.
Možda je upravo sada trenutak da nadležni, ali i ljudi dobrog srca, pruže ruke ovoj vrijednoj porodici. Jer ponekad je za sreću jednog djeteta potrebno mnogo manje nego što mislimo, prenosi Blic.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.