Magazin

Otac Dimitrije upozorio vjernike na zamku za koju malo ko zna: Ako uradite ovo nakon pričešća, uzalud vam sve, kao da se niste ni pričestili

U pravoslavnoj vjeri pričešće predstavlja jedno od najsvetijih i najdubljih tajanstava Crkve. To je trenutak u kojem vjernik prima tijelo i krv Gospoda Isusa Hrista, sjedinjujući se s njim ne samo simbolično već istinski i duhovno.

pričešće
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RINGIER

Ovaj čin nije samo obred već živi susret čovjeka i Boga, potvrda vjere, pokajanja i želje za preobražajem.

Pričešće je srž liturgijskog života. Bez njega, duhovni život vjernika ostaje nepotpun jer upravo kroz ovu svetu tajnu čovjek zadobija blagodat, snagu za borbu sa grijehom i utehu u svakodnevnom životu.

Pričešće je dar Božije ljubavi, ali i odgovornost jer se prima s verom, strahom Božijim i pripremljenim srcem.

Ipak, uprkos njegovoj neizmjernoj važnosti, u pravoslavlju se naglašava da o pričešću ne treba govoriti olako niti ga iznositi kao temu za hvalisanje ili spoljašnje pokazivanje.

To je lični i tajanstveni susret sa Bogom, koji zahtijeva tišinu, smirenje i unutrašnju sabranost

O tome svedoči i poučno objašnjenje protojereja Dimitrija Smirnova:

– Dešava se i ovako: čovjek se pripremio, vrijedno se trudio, preputovao dug put, pokisao na kiši, pobožno stajao na službi, ispovijedio se do kraja, ništa nije skrivao. Duboko se pokajao za sve i nije se opravdavao: “Primi me, Gospode, i oprosti mi. Trudiću se da ne radim ono što sam radio juče i prekjuče sljedeći put” – počeo je otac Dimitrije.

Pročitajte još

Kaže, čovjek se pričestio, primio blagodat i izašao iz crkve prosvetljen, a onda je pao, i to olako:

– Ali je sreo nekoga, počeo da razgovara i počeo da se ponaša kao da čini dobro delo, pozivajući ga u crkvu, govoreći mu da je ovdje divno, duhovno, da divno riječ Božja teče ovdje. Prošlo je deset minuta i shvatio je da mu je duša prazna… Ono što je ponio iz crkve je nestalo, iščezlo.

Sve što je čovjek vidio, osjetio i što je ušlo u njegovu dušu, kaže, kao kroz dimnjak, izletjelo je u nebo – i ponovo se njegova duša osjeća hladno i prazno…

Jer ova prava osećanja treba uvijek da ostanu tajna – upozorio je otac Dimitrije i dodao:

– I ono što primamo od Boga, naša unutrašnja veza s njim, naši razgovori s njim i darovi koje on daje, treba da budu skriveni u našim srcima. Ne treba da se dijele ni sa kim drugim…, prenosi Religija.rs.