Formira se Nezavisna država Hrvatska. Banjaluka postaje sjedište Ustaškog stožera za Bosansku Krajinu. Ruši se Hram Svete Trojice. Nad gradom se nadvija turobni oblak smrti i bola. Nakon četiri godine, na 22. april 1945. u grad ulazi 6. krajiška udarna brigada pod komandom Milančića Miljevića.
Hrabri krajišnici, učesnici narodnooslobodilačke borbe, u svojim rukama donijeli su slobodu. Taj period koji će ostati upamćen kao Narodnooslobodilački rat, najbolje je opisao i na svoj način oteo od zaborava naš veliki književnik Branko Ćopić. U nastavku teksta otkrićemo šta to zajedničko imaju ovaj slavni grmečlija i grad na Vrbasu.
Veliki dječak i vječiti sanjar rođen je u živopisnom selu Hašani, podno planine Grmeč, davne 1915. godine. Dolina rijeke Japre, brežuljkasta polja i beskrajno plavo nebo bili su prvi učitelji našeg mladog Branka. Uz živopisne likove njegovo djetinjstvo bilo je i samo nalik romanu u kome su se smjenjivali tuga i siromaštvo, sa periodima sreće i zadovljstva. Ostavši rano bez oca, a nakon završene osnovne škole i niže Gimnazije u Bihaću, Branko je morao poći dalje, stvarajući svoj novi svijet.
Iz tih nestašnih učeničkih dana ostaće zapisano da je Branko Ćopić dva puta bio isključen iz Učiteljske škole u Banjaluci. Prvi put je to bilo kratko, na godinu dana, dok je drugi put isključenje bilo trajnog karaktera. O razlozima ovakve odluke može se nagađati. Postoje svjedočenja da su učitelji kod Branka i njegovog bliskog prijatelja Dušana Divjaka pronašli pisma zabranjenog sadržaja. Bez obzira na sve prethodno, Branko Ćopić je obilježio školske dane cijele generacije. Njegove zanimljive i duhovite priče, odjekivale su skoro svake večeri u maloj spavaoni budućih učitelja.
Slom Kraljevine Jugoslavije Branka zatiče u IV bataljonu Škole rezervnih oficira. Baš taj bataljon pružiće poslednji vojni otpor pred najezdom okupator kod Mrkonjić Grada. Nedugo poslije kapitulacije odlazi u partizane. Zajedno sa Skenderom Kulenovićem postaje nosilac kulturnog i prosvjetnog života novog narodnog pokreta.
Ratna sudbina je tako uredila da Branko učestvuje u prvom pokušaju oslobođenja Banjaluke 31. decembra 1943. Svojim duhovito-tužnim krajiškim stilom opisao je nadiranje hrabrih krajiških brigada, paljenje „Crne kuće“(poznatog zatvora), borbe ispod Kastela. Posebno ostaje upečatljivo slušanje radio stanice pred sami napad i najava spikera u kojim kafanama će se organizovati doček Nove godine, što je kasnije pomoglo partizanima kao odličan obavještajni podatak. Na žalost, napad nije urodio plodom. Neprijatelj je dobio pojačanje. Ali, zahvaljujući Branku i njegovoj priči objavljenoj u „Glasu“ pod nazivom „Bitka na Banjaluci“ ovaj istorijski događaj ostao je spašen od zaborava.
Ništa manje nije zanimljiva druga Brankova priča pod nazivom „Sedmak“. Tu pisac kroz lik Čorokala, donosi univerzalnu priču o „kićenju tuđim perjem“ i „partizaniji“. Čorokalo je lik koji ratno vrijeme provodi u Banjaluci sjedeći na dvije stolice, partizanskoj i ustaškoj. Prilikom drugog napada na Banjaluku, sa narodom se povlači na slobodnu teritoriju i postaje partizan. Preko noći postaje junak i rodoljub, sa ciljem da se njegova nepoželjna prošlost izbriše. Nakon sedam mjeseci učestvuje u „oslobođenju“ grada. Čorokalu su puna usta zasluga, ali to mu niko ne priznaje, što on nikako ne može da shvati. Postaje predmet podsmijeha a narod ga proziva „Sedmakom“.
Po okončanju rata Branko Ćopić dolazi u Beograd. Počinje vrijeme njegovog intezivnog stvaralačkog rada. Međutim, plodovi borbe i stvaranje boljeg društva u koje je on vjerovao počeli su da trunu. S obzirom na njegov mentalitet i britko pero, anomalije novog socijalističkog poretka postaju teme njegovog književnog djelovanja. Brzo postaje „persona non grata“ a dojučerašnji prijatelji mu postaju najžešći protivnici. Uz ljubav i podršku majke Soje i supruge Bogdanke, Branko lakše preživljava intrige i političke spletke u kojima je igrao ulogu „neprihvatljivog element“.
Kada se potpuno razočarao u novi svijet Branko Ćopić je odlučio da sa skokom sa mosta krene na novi puti. Da, na novi put. Ne da se ubije. Jer kako bio to mogao da uradi neko ko je ostavio sve one milozvučne stihove i hrabre rečenice. Branko je samo želio da se sretene sa djeda Radom, stricom Nidžom, da još jednom vidi Trišin mlin i udahne miris jutarnje Grmečke rose.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.