Sudbine

"Vozim po makadamu i žurim da spasim majku i bebu" Herojska priča babice Nade (89) koja je biciklom jurila kod porodilje, žene je porađala na njivi i uz svijeću

U tišini seoskih kuća, uz svjetlost svijeće i u uslovima koje današnje generacije ne mogu ni da zamisle, rađali su se životi zahvaljujući nevjerovatnoj hrabrosti jedne žene.

Nada Vujović
FOTO: ADRIA TV/YOUTUBE/SCREENSHOT

Nada Vujović (89) je više od tri i po decenije bila prvi glas koji novorođenče čuje i prva ruka koja ga prihvati. Radila je bez savremene opreme, sama i po najvećem nevremenu, a danas s ponosom može da kaže da je na svijet donijela stotine djece.

Nada se školovala u Splitu, ljubav ju je odvela u Bosnu gdje je upoznala supruga, a 1957. godine životni put ih je doveo u Crnu Goru. Sa diplomom u rukama, ubrzo je postala prva patronažna sestra na teritoriji Zete. O svojim počecima i ogromnoj odgovornosti, Nada se prisjeća:

– A ja sam otišla direktno u bolnicu kod pokojnoga doktora Pešića. Uzela sam moju diplomu. On je jedva dočekao jer nisu imali to. Tako da sam ja bila prva patronažna sestra u Zetu i obavljala taj posao, delikatan, težak i odgovoran. Kao što bi svi zdravstveni radnici trebalo da budu odgovorni, tako sam i ja morala sama da porađam žene bez ljekara – rekla je ona.

Porođaji na makadamu i nadimak “Brzi Gonzales”

U to vrijeme, Zeta nije imala ni asfaltirane puteve, ni bolničke uslove, pa su se porođaji najčešće odvijali u kućama. Dešavalo se da žene dobiju trudove i na njivi, a Nada ih nikada nije osuđivala, već je trčala da spasi i majku i bebu. Do porodilja je stizala pješice, po kiši, snijegu i mraku, a njeno glavno prevozno sredstvo bio je bicikl.

– Znate žene su se kući porađale zato što tada nije bilo puteva, samo makadam, nije bilo prevoznih sredstava. Žene su bile starije, nisu htele u bolnicu – priča ova hrabra žena gostujući na Adria TV.

Zbog nevjerovatne brzine kojom je stizala na pozive, dobila je i nadimak Brzi Gonzales.

Jedan od najupečatljivijih događaja u njenoj bogatoj karijeri bio je porođaj jedne majke koja je nosila trojke. Bez struje, usred noći i na makadamu, Nada je morala da reaguje brzo.

– Dolazi njen muž dva sata je noću, kuca na vrata. Ja izlazim i kažem: “Jesi li došao za mene?” Ona ima bolove, a znaš li da nosi troje djece? Uzmem bicikl i jurim koliko mogu po makadamu, nema nigdje svjetla samo ja na biciklu. Ni u kućama tada nije bilo svjetla, porađala sam je pod svijećom – prisjeća se Nada.

Zahvaljujući njoj i svakodnevnim obilascima koji su uslijedili, na svijet su uspešno stigla tri zdrava djeteta.

Suze noću i žrtva zbog tuđe djece

Iza, kako sama ističe, “pola Zete” koju je donijela na svet, stajala je velika lična žrtva. Imala je ogromnu podršku muža i svekrve koji su brinuli o kući dok je ona spašavala živote, ali njena sopstvena djeca su često patila zbog njenog odsustva.

– Bila su me željna djeca i ja djece da vam prvo kažem. Noću sam ih ljubila, a moja kćerka je često znala da pita: “Ma baba kad će se te tete isporađati da i moja majka bude kući kao Svetlanina – priča svoja sjećanja.

Danas, na pragu devedesetih, Nada svoje penzionerske dane provodi uz knjige, ali i dalje plijeni energijom. Svoju nevjerovatnu snagu crpi iz ljubavi koju je nesebično davala generacijama. Svoj nevjerovatni životni poziv ovako opisuje:

– E nije mi bilo teško jer znate, ljubav sam posvetila svom pozivu. Kasnije suprugu, djeci, kući, posvetila se. Nisam tada imala vremena ni da operem ruke, nego pravo na bicikl. Ili ako nemam kad da jedem uzmem komad hljeba i vozim bicikl i jedem – rekla je Nada.