Međutim, ono što se decenijama prenosi s koljena na kolejno nije uvijek i dio crkvenog učenja. Naprotiv, pojedini običaji koji su danas gotovo neizostavni na srpskim sahranama zapravo nemaju uporište u pravoslavnoj tradiciji.
Zbog toga se često događa da porodice, pored tuge koju nose, ulaze i u velike troškove, pokušavajući da ispoštuju pravila za koja vjeruju da su obavezna. A upravo tu nastaje zabuna koju mnogi otkrivaju tek kasnije.
Šta Crkva zaista nalaže kada su pokojni u pitanju?
Prema pravoslavnom učenju, najvažnije što možete učiniti za pokojnika jeste da ga se sjećate u molitvama, da palite svijeće, da se organizuju parastosi i pomeni, kao i da grob bude uredan i dostojanstveno obilježen.
To su običaji koji imaju svoje mjesto u crkvenoj tradiciji i vijekovima su dio pravoslavne prakse.
Ipak, vremenom su se pojavili brojni dodatni običaji koji su postali gotovo obavezni dio sahrana, iako ih Crkva ne smatra suštinskim niti neophodnim, prenosi Ona.rs, Žena,
Vijenci koji koštaju mnogo, a ne pomažu porodici
Jedan od primjera jeste kupovina velikog broja venaca.
Na mnogim sahranama danas se mogu vidjeti desetine skupocjenih vijenaca koji često predstavljaju ozbiljan finansijski izdatak. Iako su postali uobičajeni dio ispraćaja, crkveni stav je da takvi troškovi nisu neophodni.
Smatra se da bi novac koji se potroši na vijence mnogo više značio porodici pokojnika ukoliko bi bio usmjeren na pokrivanje troškova sahrane ili kao pomoć domaćinstvu koje prolazi kroz težak period.
Zbog toga pojedini sveštenici već godinama ukazuju da raskošni vijenci nisu ono što pokojniku donosi korist, niti predstavljaju mjerilo poštovanja.
Darovi za goste – običaj koji nema veze sa vjerom
Još jedan običaj koji je poslednjih decenija postao veoma rasprostranjen jeste darivanje svih prisutnih na sahrani.
Različiti pokloni, peškiri, paketići i drugi darovi često predstavljaju dodatni trošak za porodicu koja se već nalazi u teškoj situaciji.
Iako mnogi vjeruju da se to “mora”, takva praksa nije dio crkvenog kanona. Riječ je o običaju koji se ustalio u pojedinim krajevima, ali ne predstavlja vjersku obavezu.
Kada se daća pretvori u gozbu
Posebno osjetljiva tema jeste organizovanje obimnih ručkova nakon sahrane.
U želji da nikoga ne uvrede, porodice često pripremaju velike količine hrane i pića. Međutim, nerijetko se događa da okupljanje koje bi trebalo da bude dostojanstveno sjećanje na pokojnika preraste u dugotrajno slavlje.
Prema crkvenom shvatanju, takvo ponašanje nije primjereno trenutku tuge i sjećanja. Još je problematičnije kada konzumiranje alkohola dovede do nedoličnog ponašanja, svađa ili neprimerenih razgovora.
Upravo zbog toga sveštenici često podsjećaju da svrha pomjena nije gozba, već molitveno sjećanje na preminulu osobu.
Najveće poštovanje ne košta ništa
Možda je upravo u tome najveća pouka.
Poštovanje prema pokojnicima ne mjeri se veličinom vijenca, količinom hrane na stolu niti brojem poklona podijeljenih gostima. Ono se ogleda u molitvi, sjećanju i brizi da grob ostane uredan i posjećen.
U vremenu kada mnogi osjećaju pritisak da ispoštuju svaki običaj koji su čuli od starijih, vrijedi se podsjetiti da ono najvažnije često nema nikakvu cijenu. Ponekad je iskrena molitva vrijednija od svega što se može kupiti novcem.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.