OVA 3 UVJERENJA VAM POTAJNO KRADU SREĆU Psiholog otkriva zašto nikada niste istinski zadovoljni

Kao da će sreća konačno početi kada budete uspješniji, disciplinovaniji, voljeniji ili kada se jednostavno budete osjećali dovoljno dobro da nešto promijenite.

Problem je što uzrok takvog nezadovoljstva ponekad nije u okolnostima, već u duboko ukorijenjenim uvjerenjima prema kojima godinama živimo, a da ih gotovo nikada ne preispitujemo.

Psiholog Nik Vignal objašnjava da se neka od tih osnovnih uvjerenja često formiraju veoma rano i zatim ih nosimo u odrasli život kao svojevrsna unutrašnja pravila. Upravo ona mogu uticati na način na koji tumačimo sebe, uspjeh, motivaciju i sopstvenu vrijednost.

Tri su posebno zanimljiva.

1. “Moram prvo da se osjećam dobro da bih uradio nešto teško”

Koliko puta ste sebi rekli:

“Krenuću da vježbam kada budem imao više energije.”

“Promijeniću posao kada budem imao više samopouzdanja.”

“Razgovaraću sa partnerom kada budem spreman.”

“Počeću u ponedjeljak.”

Čekamo motivaciju kao signal da je konačno došao pravi trenutak. Međutim, Vignal ukazuje na sasvim drugačiji odnos između motivacije i akcije – dobro raspoloženje može olakšati težak zadatak, ali i samo obavljanje teškog i smislenog zadatka može doprinijeti tome da se osjećamo bolje.

Drugim riječima, možda ne morate prvo da budete motivisani da biste počeli.

Možda morate da počnete da bi motivacija stigla.

Zato velike promjene ne moraju početi velikim potezima. Ako želite da uvedete jutarnje vježbanje, ne morate prvog dana istrčati pet kilometara. Prvi cilj može biti samo ustajanje 15 minuta ranije, zatim kratka šetnja, pa tek onda ozbiljnija aktivnost. Vignal upravo postepeno povećavanje izazova navodi kao način da sebi pokažemo da možemo da djelujemo čak i kada nam se ne djeluje.

2. “Moram da budem strog prema sebi da bih uspio”

Ovo uvjerenje mnogima zvuči gotovo odgovorno.

Ako pogriješim – moram sebe da kritikujem.

Ako nisam najbolji – nisam dovoljno radio.

Ako sebi popustim – olenjiću se.

Vignal ovo naziva svojevrsnom teorijom “narednika za obuku” – verovanjem da nas stalna unutrašnja kritika drži disciplinovanim i tera ka uspehu. Problem nastaje kada taj unutrašnji glas nikada ne prestaje.

Tada ni uspjeh nije dovoljan.

Dobijete odličnu ocjenu – razmišljate zašto nije bila savršena.

Dobijete unapređenje – pitate se da li ste ga zaista zaslužili.

Napravite grešku kao roditelj – zaključite da ste loš roditelj.

I tako život može da se pretvori u beskrajno popravljanje sebe.

Vignal na osnovu svog terapeutskog iskustva navodi da kod ljudi sa kojima je radio odustajanje od stalnog samokritikovanja nije dovodilo do slabijeg učinka. Naprotiv, opisuje da su često imali više energije i entuzijazma kada nisu bili opterećeni neprekidnim samoprosuđivanjem.

Biti blag prema sebi ne znači odustati od odgovornosti.

Možete priznati sebi da ste pogriješili bez zaključka da ste nesposobni. Možete željeti više od sebe bez svakodnevnog ponižavanja sebe.

3. “Moram da budem uspješan da bih bio vrijedan ljubavi”

Možda je ovo najteže uvjerenje od sva tri.

Jer se često skriva iza ambicije.

Još kao deca učimo da se trud nagrađuje – dobrom ocenom, pohvalom, boljom školom, karijerom, novcem, statusom. Problem nastaje kada iz svega toga nesvesno izvedemo drugačiji zaključak:

“Vrijedim samo kada postižem.”

Vignal upozorava da vezivanje sopstvene vrednosti prvenstveno za uspeh može učiniti identitet veoma krhkim. Čovek tada ne želi samo da uspe – njemu je uspeh potreban kao potvrda da dovoljno vredi.

A šta se događa kada posao krene loše?

Kada neko drugi bude uspešniji?

Kada izgubimo poziciju, novac ili status?

Ako je čitav osećaj sopstvene vrednosti uložen samo u jednu oblast života, njen pad može izgledati kao pad svega.

Zato rešenje nije odustajanje od ambicije.

Rešenje je da ne dozvolimo da uspeh bude jedino mesto iz kojeg crpimo sopstvenu vrednost.

Prijateljstva, porodica, interesovanja, stvaralaštvo, pomaganje drugima, hobiji i stvari koje radimo samo zato što ih volimo mogu graditi mnogo širi osećaj identiteta. Upravo tu “diversifikaciju identiteta” Vignal navodi kao alternativu životu u kojem je profesionalni uspeh jedini dokaz lične vrednosti.

Možda problem nije život koji imate, već pravilo prema kojem ga merite

Najnezgodnije kod dubokih uverenja jeste što retko zvuče kao uverenja.

Zvuče kao činjenice.

“Takav sam.”

“Bez pritiska ništa ne završavam.”

“Kad uspem, biću srećan.”

“Kad budem bolje, počeću.”

A možda je upravo tu prostor za promjenu, prenosi Ona.

Ne morate preko noći postati potpuno drugačija osoba. Dovoljno je da povremeno uhvatite sebe u jednom od tih unutrašnjih pravila i postavite jednostavno pitanje:

“Da li je ovo zaista istina – ili samo nešto u šta toliko dugo vjerujem da sam prestao da ga preispitujem?”