Njena želja bila je da otvorenim svjedočenjem pruži podršku i inspiraciju drugima koji prolaze kroz slična iskušenja.
Govoreći o tretmanima i očuvanju kose tokom agresivnih terapija, Đulkica se osvrnula na vlastito iskustvo:
– Imala sam sreću. Znam to i ne uzimam zdravo za gotovo. I pored agresivne terapije i radioterapije, moja kosa je ostala. Ne zato što sam nešto „uradila bolje“, već zato što je kod mene djelovalo. Na slici je hlađenje vlasišta tokom terapije. Metoda koja nekima pomogne da sačuvaju kosu, a nekima, nažalost, ne. Zato ovo nije obećanje. Nije pravilo. Samo moja priča. I duboko poštovanje prema svima kojima je kosa opala – jer snaga nema veze s kosom. Snaga je u prolasku kroz ovo – započela je ona svoju priču.
Godinama potiskivani stres i nenadoknadiv gubitak oca odrazili su se na njeno zdravstveno stanje, vodeći je kroz uzastopne dijagnoze i teške fizičke i psihičke krize.
– Imala sam rak za rakom. I svaki put sam ustajala. A onda sam ostala sa ovim jednim. I ne dam mu da me definiše. Ne dajem mu ni prostor više nego što mora da ima. Bilo je previše stresa koji sam nosila ćutke. I gubitak mog oca koji nisam uspjela da prihvatim godinama. Bol je ostao u meni, a tijelo je na kraju počelo da govori. Prvo tiho. Onda glasno. Depresija. Pa bolest. Pa opet. Nekad sam bila toliko iscrpljena da sam se sudarala sa zidovima. A već sljedećeg dana – nova terapija. I išla sam. Ne zato što sam bila jaka. Nego zato što sam morala. I još sam tu. I idem dalje.
Njena porodica, a posebno suprug i dvije najstarije kćerke, bili su uz nju i svjedočili njenim najtežim padovima, ali i trenucima nade.
– Moja borba nije bila metafora. Bila je stvarna. Moja porodica je gledala moje dno, sudaranje sa zidovima, umor koji me gasi, buncanje… I dane kada nisam bila ja. Ali gledali su i moje nebo. Momente kada sam se smijala, planirala, vjerovala. Moj suprug i moje dvije najstarije kćerke nosili su ogroman teret jedan period, to me je boljelo više od svega. I tada sam odlučila: Nikada više neću dozvoliti da me gledaju u ovom svjetlu. Presjekla sam. Prekinula sam radioterapije i hemoterapije. Potpisala da ih više ne želim. Taj bol više nisam htjela. Odlučila sam da vjerujem u prirodu. U sebe. I uspjela sam. Doktor mi je rekao da nikada nije vidio odlučniju ženu. Ja nisam „čuvala sebe“. Ja sam živjela. Izlazila sam. Smijala se. Padala. Ustajala. Slušala razne priče, i nijedna me nije doticala. Znala sam da izađem i da poslije toga završim u bolnici. Ali sam znala i da ja biram život, svaki put – zaključila je tom prilikom Đulkica u svojoj objavi na Instagramu.
„Nemam kontakt sa porodicom“
Podsjetimo, Đulkica je nedavno u ispovijesti za „Blic“ govorila o odnosu sa majkom i ostalim članovima porodice.
– Nema tu relacije i tako je već par godina iz možda više njima poznatih razloga. Presjekla sam i ne želim svoju porodicu da dovodim u situaciju da se nekome objašnjavam. Želim sve najbolje bratu i mami, ali što dalje od mene. Ne idem tamo i ne smetam im. Otkad sam se udala, moj odnos nije bio najčistiji, uvijek je odnos bio konfliktan i uvijek sam ja bila problem. Nisam mogla da dođem do izražaja i u mojoj porodici muška djeca prolaze bolje nego ženska i nemam problem sa tim, jer sam na vrijeme shvatila. Preokret se desio kad se desilo sve sa Rašidom i žao mi je situacije u kojoj je bio i načina na koji je završio, ali mi je drago jer je moj tata otišao prije njega, jer on to ne bi preživio i čvrsto stojim iza toga. Nanio nam je milion teških situacija, ali to ne znači da mi nije teško. Trebalo je da bude sahranjen u Sremskoj Mitrovici pod nekim brojem, međutim, pozvala sam rođaka i rekla ako njegovi mama i brat ne preuzmu njega, onda ću to ja i oni su mi rekli da je sve završeno i da se ne brinem. Nisam se brinula, ali nisam željela ni da ima broj – rekla nam je tada.
– Nije lako kad znaš da si bolestan, a nema niko da te pozove. Niko me nije pitao „kako je prošla operacija“, ni mama, a ni brat. Imala sam radioterapije koje su jako zahtjevne, a prije kojih sam morala devet tableta da popijem. Nisam znala gdje sam krenula i gdje mi je kuća nakon toga. Sedam mjeseci nakon tatine smrti imala sam bolove u leđima, a mislila sam da je kamen u bubregu i umirala sam od bolova i otišla sam i rekli su mi da imam rak materice i da nije dobroćudan, već se brzo širio. U tom trenutku su mi rekli da imam tri sedmice da ostanem u drugom stanju i nisam znala kako sve da kažem suprugu i samo sam mu rekla da sam trudna, a njemu nije bilo jasno što sam toliko aktivna. Poslije pet sedmica sam mu rekla o čemu se radi, on nije mogao da dođe sebi. Poslije toga sam dobila rak debelog crijeva, jer je sve zahvatilo i imala sam jako agresivne radioterapije, šest u dva mjeseca i trinaest operacija za sedam dana. U međuvremenu, Rašid zapali našu kuću, a bila sam u depresiji i kost i koža od svega prethodnog, dok sa njima nemam kontakt.
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici ili čitajte na Google News.