Pogledajmo samo upotrebu pametnih mobilnih telefona. Svako je od nas znao bar jednu onu osobu koja se do posljednjeg momenta opirala kupovini takvog telefona i govorila da mu takva skalamerija ne treba. Sve do momenta dok ga nije nabavio i danas se gotovo ne odvaja od njega. Koliko zbog pogodnosti koje mu pruža, toliko i zbog toga što se „navukao“ na novi vid zabave na jednom mjestu.
Još bolji primjer su možda usluge elektronskog bankarstva, koje su bez dileme mnogo olakšale život i svakodnevno funkcionisanje brojnim ljudima, koji više ne gube ni živce u redovima pred šalterom. Iznervira ih, doduše, kad u ključnom trenutku zašteka internet ili baterija telefona, pa i tehnogiju izgrde uzduž i poprijeko, ali joj se čim prije vrate.
I taj tehnološki je, zapravo, isti kao i svaki drugi napredak – u početku stran, težak, futuristički, ali se s njim saživimo i počnemo da ga uzimamo za gotovu stvar. Ko sad može da zamisli, recimo, redovni život bez interneta, a kamoli bez struje?!
Slično će, vjerovati je, biti i s konceptom pametnih gradova, o kojima sve više slušamo. Sada se na pomen toga mnogi podsmijehnemo i prokomentarišemo da kod nas još nemamo ni gradove kako valja, a koliko će tek trebati vremena da se „opamete“. Sutra ćemo, međutim, već priključiti telefon na punjenje dok odmaramo na pametnoj klupi, pogledati za koliko nam sekundi stiže autobus, dok ga čekamo na pametnom stajalištu. Jer na dobre se stvari lako naviknuti.
Sva ta pametna rješanja, istina je, mi na ovim prostorima tek treba da upoznamo u praksi, zbog čega smo još skeptični. Ne pomaže ni to što će autobusi, za koje ćemo sada tačno znati kada dolaze, i dalje biti i stari i neispravni, a voziće ih slabo plaćeni vozači, po drndavim putevima. I za takve stvari nam, neminovno, trebaju što pametnija rješenja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu