Prije neki dan kupila sam ceker za plažu. Na njemu piše: „Brini o sebi kao da brineš šta će selo reći.“
Strah je jedna od osnovnih ljudskih emocija i ima važnu zaštitnu ulogu. Zahvaljujući njemu učimo prepoznati opasnost i zaštititi sebe. Međutim, problem nastaje kada mozak počne prepoznavati opasnost i onda kada ona više ne postoji ili kada je doživljava mnogo većom nego što zaista jeste.
“Žena je ženi najveći vuk.” Rečenica koju slušamo godinama. Toliko često da smo je gotovo prihvatili kao životnu činjenicu. Ali da li je zaista tako? Ili ta rečenica više govori o društvu u kojem živimo nego o ženama samima?
Koliko puta ste čuli ili sami izgovorili rečenice poput: „Sve mi je palo na leđa“, „Ne mogu više ovo nositi“, „Steglo me u vratu“ ili „Osjećam teret na ramenima.“Ove rečenice nisu samo slikovit način izražavanja.
Kada ljude pitate da li bi oprostili prevaru, većina bez mnogo razmišljanja odgovori da nikada ne bi prešla preko toga. Međutim, kada se prevara zaista dogodi, stvari rijetko budu tako jednostavne.
Otkako sam ponovo postala mama bebe, primjećujem stvari koje ranije možda nisam vidjela tako jasno.
Vijest da je u Danskoj pokrenuta ozbiljna stručna reakcija protiv metode uspavljivanja poznate kao „pusti ga da se isplače“ izazvala je ogromne rasprave među roditeljima širom regiona. Više od 700 psihologa i stručnjaka usprotivilo se pristupu koji podrazumijeva ignorisanje bebinog plača kako bi „naučila“ da sama zaspi.
Sve češće u savremenom roditeljstvu susrećemo djecu koja odgađaju obaveze, zaboravljaju zadaće, teško se pokreću na učenje ili pospremanje, a svakodnevnu komunikaciju prate rečenice poput „ne mogu sada“ ili „poslije ću“.
Izbor zanimanja jedno je od prvih velikih životnih raskršća na kojem se mlada osoba nalazi. Pitanje upisa u srednju školu ili na fakultet mnogo je više od odluke o obrazovanju. U njegovoj pozadini nalaze se identitet, osjećaj lične vrijednosti i predstava o budućnosti. Uloga roditelja u tom procesu je velika, ali način na koji se ta uloga ostvaruje pravi ključnu razliku.
Na Međunarodni dan sreće, koji se obilježava 20. marta, svake godine iznova postavljamo isto pitanje – šta je zapravo sreća i zašto nam tako često izmiče?
U društvima u kojima se lojalnost pogrešno izjednačava sa poslušnošću, a kompetencija doživljava kao prijetnja, mobing ne nastaje slučajno. On postaje sistemski alat – tih, uporan i razarajući.
„Zbog straha od neuspjeha ne izbjegavajte činiti nove stvari u životu. Najtužniji je završetak života onaj sa izjavama: trebao sam i mogao sam, a nisam.“ - Louis Boone.
Zagrljaj je jedan od najjednostavnijih i najprirodnijih načina da pokažemo bliskost. Ne traži posebne riječi, ne traži savršeno raspoloženje – samo da budemo tu. U svijetu u kojem se često dodirujemo ekranima, a rijetko jedni druge, zagrljaj ostaje tihi podsjetnik na ljudsku povezanost.
Postoje faze u životu kada čovjek ima neodoljivu potrebu da se bavi drugima. Da komentariše, procjenjuje, etiketira, navija, napada ili brani. I postoje faze kada to jednostavno nestane. Ne zato što je čovjek postao „bolji“, nego zato što mu je život postao puniji. Kada se sopstveni život počne živjeti, tuđi prestaje biti tema.
„Nova godina je samo još jedan dan – ali ljudi u nju unesu sva svoja očekivanja.“ — Carl Jung
Svake godine, kada počne božićni post, vidim isti obrazac: ljudi mijenjaju jelovnik, ali ne mijenjaju sebe. Odjednom svi postimo, ali malo ko se zapita zašto. U duhovnom smislu, post je najdublji oblik samodiscipline i čišćenja. U psihoterapijskom smislu, to je proces suočavanja sa sobom, sa onim što jesmo kada se utišaju spoljašnji stimulansi.
Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama ne obilježavamo samo datum — obilježavamo borbu koja traje godinama, tiho, nevidljivo, često usamljeno. Podsjećamo se da nasilje nad ženama nije izuzetak, nego surova realnost koju društvo prečesto potcjenjuje, umanjuje ili, što je najopasnije, opravdava.
Međunarodni dan muškaraca, 19. novembar, podsjeća nas na nešto što rijetko izgovaramo naglas: muškarci u našem društvu pate tiho, nose previše i najčešće se umoru predaju u samoći. Dok se govori o njihovoj snazi, rijetko govorimo o pritiscima. Dok slavimo njihovu izdržljivost, zanemarujemo njihovu ranjivost. A iza zatvorenih vrata, previše njih je na ivici sagorijevanja, a da to niko ne vidi.
U mom kabinetu nedavno je sjela jedna žena — tiha, umorna, ali dostojanstvena. „Znate, Majo“, rekla je, „nisam znala da bolest ne boli samo tijelo, već i dušu. Jer kad sam se razboljela, nisam izgubila samo zdravlje. Izgubila sam i ljude.“
“Postoje ljudi koji te zaborave s takvom lakoćom kao što se zaboravi kišobran, i sjete te se samo kad pada kiša.” Ova rečenica, često pripisana Fridi Kahlo, nosi u sebi tugu i istinu. Možda u njoj čujete i sopstveni odjek? Možda ste i vi bili nečiji “kišobran” Korisni u oluji, nevidljivi kad granulo sunce.
