On je, oslabivši dodatno njen imuni sistem, ukazao na dvije žlijezde na njenom vratu koje su bile alarmirajući signal da se nešto mnogo opasnije krije iza zapušene desne nozdrve i polipa koje je vjerovala imala. Biopsija je pokazala rezultate od kojih se najviše strepilo. Ana je bolovala od raka, tačnije veoma agresivnog limfoma koji je zahtjevao hitne terapije. To joj, ipak, nije slomilo duh, znala je da mora da se bori sa osmijehom na licu i crvenim karminom na usnama.
– Magnetna rezonanca koju sam uradila zbog žlijezdi pokazala je katastrofalne rezultate. Jedna žlijezda mi je odmah odstranjena, druga ne jer je rapidno rasla. Odmah je urađena i biopsija i taj period čekanja rezultata mi je bio najteži u čitavom liječenju jer sam po rezultatu snimka znala da nešto baš nije u redu i samo sam željela da što prije krenem sa terapijom, bilo kojom – započela je Ana Petrović svoju priču o teškom suočavanju sa svojom novom realnošću.
Dok joj je doktor saopštavao rezultate, kaže, ništa nije mogla da razumije.
– Sve vrijeme sam razmišljala o tome gdje imam polipe i uporno mu postavljala to pitanje. Tek iz trećeg puta uspio je da mi objasni da nisu u pitanju polipi – prisjeća se Ana tog kobnog dana kad je saznala da boluje od veoma opake bolesti.
Ipak, iako su joj ubrzo mnogi prijatelji i rođaci ponudili pomoć oko lečenja u inostranstvu, ona je odlučila da ostane u Srbiji jer, kako kaže, svuda u svijetu se primaju iste terapije i ne želi da se odvaja od svoje porodice. Koliko god oni bili nemoćni da joj pomognu, ipak su bili tu uz nju.
Ubrzo joj je vađena i koštana srž kako bi se pratio razvoj bolesti, proveravan joj je i likvor, a nakon četvrtog agresivnog ciklusa terapija urađene su prve analize koje su, na sreću, pokazale da je sve čisto. Nakon toga je primila još dva ciklusa blaže terapije i opet je urađen PET skener, koji je potvrdio prethodne povoljne rezultate. U posljednja dva ciklusa primila je samo imunoterapije.
“Jaka sam, nikad se ne bih predala”
– Hvala bogu samo što sam ja tako dobro odreagovala na terapije i što je već na polovini liječenja skener pokazao da bolesti više nema. Međutim, ja ne volim da kažem da sam pobijedila rak. Nažalost, svi znamo da kada se ćelije raka jednom aktiviraju, one ostaju aktivirane zauvijek i samo od moje sudbine koja mi je zapisana na rođenju zavisi da li će sve ostati dobro do kraja ili će se vratiti – pričala je Ana sa dozom opreznosti o pozitivnom ishodu koji je usledio.
Trudi se da ne razmišlja o mogućnostima jer je posvećena obavezama koje ima kao supruga i majka dvoje tinejdžera – Sofije i Ognjena, ali i kao zaposlena žena u mladenovačkoj opštini, gde jedva čeka da se vrati nakon bolovanja i oporavka.
– Ja sam jaka ličnost, imam razvijen mehanizam da na loše stvari reagujem staloženo i mirno. Pa čak da su rezultati bili najgori mogući, vjerujem da bih zadržala vedar duh i osmijeh i čekala taj svoj sudnji dan. Ne bih se nikada predala, ali bih izvukla najbolje iz svoje situacije u tom trenutku.
“Kad bi došli teški dani, sklanjala sam se od svih”
Suprug i majka su vijest o karcinomu primili jako teško i bili su veoma očajni. Suprug se trudio da to ne pokazuje previše, iako je ona osjećala veliku brigu i tugu, dok je majka bila ekspresivnija u pokazivanju zabrinutosti. Zbog toga je odlučila da se sa majkom rijeđe viđa jer, kako kaže, osjećala je nemir kod nje i to joj je smetalo. Znala je da je mnogo voli i da brine, ali za dobrobit obe bilo je bolje da se čuju telefonom.
Djeca su, sa druge strane, to mnogo bolje prihvatila zbog njenog vedrog duha.
– Ja sam uvijek bila pozitivna i raspoložena i vjerujem da su moja djeca to primijetila i podnijela su sve fantastično. Morala sam da budem takva i zbog sebe prvenstveno, jer sam ja svojoj djeci potrebna još dugo i oni ne treba da me gledaju depresivnu – dijelila je hrabro Ana svoju priču sa nama.
Kada bi joj nekada došli teški dani, kaže, samo bi se osamila u sobi pod izgovorom da mora da se odmori i tako sve poštedi možda suvišne brige dok joj ne bude bolje.
“Osjećala sam kao da mi kroz tijelo prolazi kanalizacija”
Ana je dalje naglasila da nije bilo dovoljno samo mentalno biti jak već da je trebalo i fizički izdržati čitav ovaj period i proces liječenja i da se, od silnih otrova, osjećala kao da joj kroz tijelo prolazi kanalizacija. Srećna je što se čitavog života bavila sportom i trenirala jer joj je to, vjeruje, pomoglo da odstoji čvrsto na nogama.
– Ja sam prošle godine izgledala možda i najbolje u svom životu. Trudila sam se da treniram koliko god mogu, imam i divno društvo sa kojim je uvijek puno smijeha, sa kojim često i putujem i sve mi je to mnogo pomoglo.
Kako su fizičke promjene na tijelu neminovne kod onkoloških bolesnika, znala je i Ana da će se suočiti i sa gubitkom kose. Riješila je da to preduhitri i pozove svoju prijateljicu da je ošiša kako djeca ne bi gledala vlasi koje ne primijeti da su ostale iza nje. Perike nikada nisu dolazile u obzir, već je ponosno išla bez njih, ponekad samo sa lijepom maramom ili turbanom na glavi, a sada, kada je kosa ponovo počela da joj raste, ima kratku frizuru koja joj, složili smo se svi, prelepo stoji.
– Na kraju mi je ovih sedam-osam mjeseci proteklo brzo. Možda zato što je sve bilo u redu. Možda mi, da nije bilo, i ne bi proletjeli tako. Ali dođu tako dani kada se probudim raspoložena, dotjeram se, pogledam se u ogledalo i budem sebi lijepa, i zaboravim da sam bolesna. Kada se nisam osjećala najbolje, uglavnom bih u krevetu rješavala ukrštene riječi da prekratim vrijeme i tad prođe sve – zaključila je Ana za kraj, optimistično i vedro, kakva je i ona sama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu